ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)

Strana - 158

nesrećah, kojiem kano što srećama, Bog upravlja, i vremena ću, nadam se imati više da se mogu narodnostju baviti, jer ti već prvog dana uvidjam, da bećar čovjek, teke ako nije gologuz, ima mnogo i brige za tijelo i prigodah dangube za dušu, koje ženitbom izčezavaju; prema tijem pako ženitbene dangube ako ih ima i brige, niti ubijaju duh, niti su toliko velike za tijelo, ako je žena čestita. Svatovi moji bili su dosta dobro raspoloženi, no nijesu odgovarali, niti su mogli mojiem željama odgovoriti, jer osim Šunića, nijednog iskrenog brata neimado da me veselijem okom i pouzdanijem pogleda. Obećao mi je bio Jurković, da će svakako doći mi, pa ga ne bi, i da imam kako da mu se osvetim, ma dielio ja š njime patnju osvete, baš bi mu se rado osvetio. Vrijeme je bilo blatavo i kišovito. U jutro smo oko 10 satih odavle se krenuli po djevojku a vratili se u 6 po podne. U povratku dogje mi sa ženom njeka crna djevojka iz Broda; imena joj neznam još, samo znam da joj je kuća kod solare. Imao sam ti 6 djeverovah, samijeh [riječ nečitljiva] pokunjenijeh nosovah i tamnog vida iza ručka. Koliko [sam] poželio bio tebe i Kiša i ostale braće naše, odkad smo se odavle krenuli, pa dok smo se natrag vratili, kroz čitavo vrijeme svatbeno ! Pa dan danas, kad je već ona halabuka prošla, nemogu da to prežalim. Jedino bi mi stranom bar to moglo nadoknaditi, kad bi iza školskog vremena, iduće jeseni došao k'meni za koje vrijeme i sobom koga brata poveo! Pusti jeh željah! Sada nebi te morao voditi u tugju kuću na večeru ni na čašu vina; u žene ima vina a u Luke kruha, dobre volje pa da se jedan drugog nagledamo i jedan drugome napripovijedamo ! Za sada ti dalje ništa, do to još, da sam zabavljen namaknutjem pokućstva a kad mi pišeš, jamačno da ću ti šta drugo javiti moći. Blaž Jošić ode u Bosnu za Lectora. Ljubi, Naco, tvog Luku. Dodatak ćirilicom: Moja bi ti ljuba istom onda mogla biti draga kano meni kad bi je biblički poznavao ko ja nempe sladkim izkustvom. 1 Marijan Sunić, učitelj đakovački, napisao je neki »memorandum« Botiću prije vjenčanja. Kako sam Botić priznaje u svome pismu Ignjatu Brliću od 28. travnja 1856., njegova je žena Paulina napisala prvi list hrvatskim jezikom, jer su Brošovi kod kuće kao Nijemci govorili njemački. To i Botić daje razumjeti, kad o njoj veli da dobro hrvatski govori. Znajući to Sunić, htio je da kod Botića potakne i onako živo patriotsko osjećanje. O »proročanstvu« svome, da će se možda Botić ohladiti »prema narodnosti našoj«, Sunić nije mislio ozbiljno. Zbog ženidbe su se oni često šalili, kako se iz Botićevih pisama vidi, pa je Sunić povodom Botićeva vjenčanja napravio šalu, na koju osjetljivi Botić — iako prvim riječima ovog pisma kaže, da ga je Sunić »tronuo« svojim memorandumom — donekle ozbiljno reagira u nastavku pisma. 2 Ilija Okrugić (1827—1897), svećenik đakovačke biskupije, hrvatski književnik. 29. Đakovo 28/4 1856. Mili moj brate! Primio sam juče po podne tvoj list s' listićem na moju ženu. Tako i valja, Naco ! Kad bi mi život razdvojen bio, kad mi nebi žena za svoje prijatelje moje prijatelje smatrala, Bog da sačuva ! a ti valjda znaš, a i od prilike sam ti kazivao, da su mi dosada prijatelji bili sve dobro i sva sreća na ovom svijetu — Žena ti eto u kratko odpisuje, i da znaš da je to prvi list i prve riječi 158