ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)

Strana - 133

ti Dalmatinci? Koliko si mi stvarih imao pisati, o kojima ni slovca napomenuo mi ni jesi! Jer što mi pišeš o kafanama slavenskim, o predavanju slavenskijeh narječja u sveučilištu itd. to su ti brate, spoljašnosti, to su ti samo plod duša, koje bi ja u sebi rad bio poznati; jer osobito današnjeg dana, kad je život za čas spleten kroz toliko mreža, i sputan sa svake strane, a opet do časa prost i slobodan kano ptica, vrijedno ga je u unutarnosti njegovoj poznavati za znati, osim onoga što biva, po nešto i od onoga što bi moglo biti. U Sjemeništu, premda si mi toliko preporučio, još nijesam bio ove godine

4

, jer me tamo srce ne vuče: no kada dođu (ako dođu kako govore) bosanski fratrovi ovđe učiti Bogoslovje, tada ću ji često polaziti, i tada naredba mi piši za u Sjemenište ako ćeš na vozove i- Bošnjak moj jedini ovdašnji prijatelj, odpozdravljate. Zdrav sam ako i nijesam veseo; a kako bi bio veseo, kad se ovdašnji moj život kroz samo moranje provlačuje? O trgovini nešto se počelo, ako i slabo - no vjeruj mi, brate, sve to više ti se o tome sredstvu za moj život uvjeravam, koliko više stupam u poznanje našijeh rodoljubacâ i književnika. I tvoj brat

7 je rodoljubac i književnik, no, tebi smijem kazati, malo ima takove bojarske djece. Da sam se onomande namirio na kakvog seljaka, koji oi me za svog svinjara primio, kad mi je tvoj brat na njeke moje tužbe odgovorio, da ako mi je što teško ovđe, da slobodno odlazim, deset bi putâ u jedan sat Bogu zahvalio, što sam kod seljaka svinjar, a što nijesam kod takovog književnika domorodca pisar! Naco brate! ove sam dvije riječi ogorčene tebi izrekao, jer te uvažavam, jer se nadam, o njima ćeš šutiti kako svakome, tako i bratu; jer do moga dostojanstva odsada je jedino trpiti i šutiti; a što bi god ti o tome pisao bratu, bilo bi ili ukor ili molba, a i ukor bi najposlije izišao kano molba, dok sam ja još ovđe; a ja neću da se tvoj brat s mene ni kori, ni moli, jer da je za me vrijedno i dostojno molitimuse, ja ga ukoriti, ja bi ga i sam ukorio ja li molio. — Molim Te pišimi, kako ću ti nadpisati na listu, kad ti budem hotio drugi put pisati. — Pozdravi mi ljubezno Ristu i Dalmatince, ako je koji iz Spljeta, od strane Luke Botića, neočitujući jim đe sani, što li sam. Tvoj mi je list bio predan po dvorkinji gospođa, koja me uz predanje I upita pozdravljaš li je, i reče mi da te pozdravim kada ti pisao budem. Da si mi zdrav i veseo. — Piši mnogo. Opisi mi Vuka Stefanovića

8

. 1 U Narodnim novinama, Zagreb, 4. XI. 1852. (br. 253), str. 689, na uvodnom mjestu, štampao je Lj. Gaj svoje »Izjavljenje radi Starčevićevih članaka o Sèrbima i sèrbskom jeziku«, u kome kaže, »da su se spomenuti zlokobni članci samo u mojoj nenazočnosti u onaj list uvući mogli, koi je od svog pèrvog početka neprekidnim tečajem od 16 godinah kao što ljubav slavjansku u obšte, tako osobito bratsku slogu među Sèrbima i Hervatima pobuđivao, podticao i gojio

. . .« Pregledao sam Narodne novine od početka godine, pa sam našao dva članka dra A. Starčevića i to: »Iz Zagreba 18 kolovoza« (nepotpisan, ali sigurno Starčevićev, Narodne novine, XVII

/1852, br. 189, str. 511.' i potpisani od Starčevića: »Odgovor Srbskome Dnevniku i beogradskim novinam« (Nar. novine, XVIII/1852, br. 221, str. 602—603.). 2 Tj. kod A. T. Brlića. 3 Tordinac Juraj (1813—1893), hrvatski književnik, svećenik, upravitelj biskupske kancelarije. 4 U vezi s bilj. 1) ovog pisma. 5 Mirko H(o)rvat. 6 Misli na škol. godinu 1852/1853. Bosanski su klerici počeli redovito školovanje u Đakovu 1853. 7 V. bilj 2) ovog pisma. • Pismo nije potpisano, ali je sigurno rukopis Botićev. 133