ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)

Strana - 128

bio i kad sam došao; a ako mi i je štokod duši, to nije ni do spailuka ni do brata, već do Boga i do mene. Go nijesam, a gladan nijesam, a oskudan s'vremenom nijesam : a što mi drugo može brat i spailuk ? hoće li mi oni donijeti ovdje Dalmatinske obale, i Dalmatinske vedrine: i Dalmatinske prijatne brežuljke nad nestašnim morem? To ti mi je, brate, moje neveselje. Evo smo do Đurđeva došli, a snijeg još ovdje pada, pa ti iz kuće nemogu; a ovdje mogao bi i Sekretaru, i bratu ti otići, no ti poznaš zatvorenu moju ćud. Vjeruj dakle da ti se na nikoga nemogu tužiti, i sa svakim moram biti zadovoljan : ja sam pako zdrav, ako i nijesam veseo — to moje neveselje, kako reko, nije nego do mene, i do Boga. Pače da ti kažem, što o meni do sada nijesam znao: osim konaka i hrane imam na godinu čiste plaće 60 for. sr. koji bi, kako znaš, dobro mojim slabim potrebama zadovoljili, kad mi nebi za ovo prvo doba moje službe bilo potreba za haljine trošiti. I da ti kažem, o Đurđevu ću saraniti moju bosansku opravu, a oblačiti njemačku, koja će me zapadati jedno 30 for. sr. tj. po godišnje plaće što ću u naprijed od spailuka primiti. Sto me, poganine, od Đakovkinja pitaš, kad niti ji čujem, niti ji vidim? a i kad bi ji mogao i čuti i vidjeti znaš da mi srce pred ženskom kano zec bježi; a osobito u Slavoniji đe su toliko milostive. Ovdje me na priliku u gradu sluškinje žale što nikuda iz sobe ne izlazim, što ne dodjem koji put u kuhinju malo se porazgovoriti, itd., itd., jer ji, moj brajane, ni moje dimije nebi uplašile, čeljad oko mene i nerazgovarase o drugom osim oko đevojaka i ljubavi; a svak mi kaže, a i sam vidiš kako su ti stidne Slavonkinje, pa sada promisli kako ti mi je nužda čuvatise, jadnom đaku, da se i u pameti čist sačuvam; jer, brate, i zbilja govoreći: uz ovakog razbluđenja našeg naroda, kakvoj se krijeposti nadati? Kad je supruštvo i obitelj pokvarena, odkud ti dobra čitavom narodu? A mi, ako iskreno naroda ljubimo, nemožemo takove njegove rane bez pobrinuća i dubokog sažalenja mimoići; kamo li da bi se čoporom ponvješali ! Bolje bi bilo da se naši književnici za take narodne rane postaraju nego oko poluglasnice r , i oko Dubrovačkih spisatelja novim pravopisom prištampanih ! Time bi cijenim bolje svojemu činu odgovarali. Piše mi Ban

1 i šalje mi jedno svoje djelo (Mejrima) na poklon, kano što i Biskup

2

. Primio sam i od braće lista, i vele mi: kamo sreće da bi se sakupili u Solin za prorazgovoritise malo! Pišu mi da su još jednog brata dobili. Kada svršiš tvoje školske poslove možemo se uputiti na mah kroz Dalmaciu; pa se ma gdjegod sastali s' braćom; u Solinu bi najradije bio da se sastanemo, e bi se oni svi mogli tude sakupiti, i ti bi vidjeo vašara kakvog niti si vidjeo niti ćeš vidjeti; vidjeo bi svu Dalmaciu i svu Bosnu jednim pogledom; vidjeo bi bolje naroda nego u mjesec dana putovanja. Nego o tome za sada ostavimo: postupaćemo po okolnostima. Kada budeš o svršetku škola javićeš mi, pa ću ti kazati dan u koji ću ja doći u Karlovac, đe ćeš i ti doći da se sastanemo, pa odtuda što Bog da. Jesili dakle uglavio da mi je tijelu dobro; a i duši bi mi bilo kad bi to visilo o bratu ili o spailuku? — Nego ostavimo se kukanja, doće i veseo Đurđev dan i doniće sunca i cvijeća; pa će se i moja duša probuditi, i svoju pjesan nastaviti; ali ti veselu pjesmu, cijenim brate, nikada neću moći zapjevati, e se naše veselje davno zakopalo: nadatise, želiti, raditi i sažaljevati, eto ti moja pjesan i moj život: a cijenim morao bi biti i svakog čovjeka koji na svoju veliku svrhu smatra. Ali nuto! Začeo Bošnjak

3 mudrovati kan da nije još u dimijama: jer kad navlačim pantalone i nataknem na glavu crni tiganj, tada kano mudriji moću i dubokijeh razgovara sukati. — 128