ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)

Strana - 123

Mnogo sam koješta izostavio ti kazati, što ćeš znati u velikome opisanju mojeg putovanja. Jer je ovo meni sve jedno putovanje dosada. Kada brat

10 dođe, tada ću ti opet pisati, no ti toga nečekaj, već mi piši ako imam kakvog lista iz Dalmacie. Nemoj da ne pozdraviš kako sam ti rekao, a osobito Martina, jer sam mu bio obećao na mah pisati. Živ mi bio i voljan mi bio". 1 Tj. brata Ignjatova, Andriju T. Brlića. I Prema tome Botić je iz Zagreba do Đakova tada putovao od ranog jutra u srijedu, 25. II., do ponedjeljka »pri podne«, 1. III. 1852., tj. punih pet dana. Iako je Luka Botić slično putovao otkad je otišao iz Dalmacije, pa bi njegovi putopisi bili od velika interesa, ovo je nažalost jedini opis njegova puta. * Rečenica ovakva u pismu. 3 Nikola Tommaseo, Iskrica, dotad štampane tri puta: Kukuljevićevo Izdanje u Zagrebu 1844, Kukuljevićevo II. izdanje u Zagrebu 1848. 1 zadarsko izdanje 1849. 4 Vjerojatno Vukovih. 5 Pa vie Savić = Luka Botić. * Ignjata Bartulića. T Ignjatu Bartuliću. svome sinu. * Martin (vjerojatno Nedić), bosanski fratar i hrvatski književnik. * Bogdan Ljubibratić = Luka Botić. » A. T. Brlić. II Pismo nije adresirano, ali je poslato sigurno Ignjatu Brliću; nije ni potpisano, ali ga je sigurno pisala ruka Botićeva. Pismo je pisano pola ćirilicom, pola latinicom. [Đakovo] 6 ožujka [1852]. Pobratime! U utorak (2 ovoga) po podne pozove me Biskup

1

, a ja k njemu u mojim haljinama i u dimijama. Blagoslovite presvjetli, vašeg poniznog slugu — pa ga u ruku poljubim. — »No kako je?« — Zdravo, Bogu hvala; a i dobro, kako sam pod vašu obranu došao. »A, biće dobro, nebojte se.« Pak me pita kako sam putovao, bilise moglo moga pasoša dobiti od moje kuće; tko mi biaše moj Biskup i t.p. na koje sam mu odgovorio. — »Jesu li vam dali sobu?« Jesu — »Ali čujem, da je mračna kad se naoblači«. Ta nije ni mračna; a i ljeto igje, pa sunce se više vidi nego sada. »Kad dogje Brlić, š njime se razgovorite, i on će sve napraviti, što bude potreba. A ostaće vam vremena i za čitanje«. Pa se osmjehnu. »Nanno! biće dobro«. Pa me stisne za ruku, a ja njega poljubi u ruku: jedan se drugome poklonimo i rastadosmo. U srijedu pak u podne, ugledame mršavi jedan pop, pa mi veli: otkle ti Turčine? — Iz Zagreba. No, gospodine nijesam ja Turčin. — »A što si ti?« — Osmjehne se on meni, a ja njemu, pa mi se približi, i upitame za zdravlje, kad sam došao i p. Pa me poče koriti zašto nijesam došao ga naći. Tada se osjeti: ovo je Topalović; kako sam ga mogao pohoditi, kad je bio otišao u Osijek? — Pa mi reče da kad kod Biskupa opremi nešto posla, da ću otići š njime u sjemenište malo se razgovarati. Ono popodne čekaj ja njega i čekaj, nema ga do u veče i tada probesjedismo nikoliko riječi i reče mi da sjutradan <u petak) dogjem u njega. • 123