ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)
Strana - 9
delegacije biće dobro da čitalac ima pri ruci i pomenute publikoyane zapisnike. Nisu u beleškama ispod crte navođeni ni telegrami i pisma članova delegacije, nešto što svi nisu ni sačuvani, a nešto i zato što se njihova sadržina može nazreti iz uporednih zapisnika vlade i delegacije (učinjen je samo jedan izuzetak sa jednim važnim Pašićevim pismom od 27. januara 1920). Deo te prepiske saopštiće se u posebnom radu o krizi vlade zbog člana 59. (51) ugovora sa Austrijom, koji je napisao priređivač ovih zapisnika. Zapisnici vlade, prirodno, znatno dopunjuju prikaz rada delegacije u Parizu. Zbog toga je i u Dodatku objavljenih zapisnika objavljen tekst zapisnika sednica od 21. i 23. septembra (str. 373—382, sa manjim tehničkim greškama). Vrlo je često prisutna problematika finansija, što je razumljivo za tadašnje prilike i za jednu novu državu. Začuđuje, pak, da se o odnosima sa Privremenim narodnim predstavništvom retko govorilo u vladi; možda zato što se o tome raspravljalo u stranačkim klubovima. Prvi put je o tome vođena reč u ministarskom savetu 29. avgusta, u vezi s pripremama opozicije da izađe sa sednica Predstavništva. Osmog oktobra predsednik vlade je referisao o stanju u parlamentu i o pregovorima sa šefovima opozicionih stranaka o eventualnom proširenju vlade i o ulasku u kabinet još nekih ili i svih partija. I sutradan se o tome raspredalo, te je odlučeno: ako, u vezi sa izglasavanjem budžetskih dvanaestina opozicija izađe iz skupštinske dvorane, da predsednik vlade da izjavu u parlamentu, a potom će se odlučiti kakvo držanje da se zauzme. Devetog decembra prešlo se na pitanje o odlaganju Privremenog narodnog predstavništva, što je izazvalo kratkotrajnu krizu sa crnogorskom grupom koja je pomagala vladu i do podnete pa povučene ostavke Spasoja Pilotića; i drugi Crnogorac u kabinetu, Velislav Vulović, takođe nije nalazio razloga za raspuštanje Narodnog predstavništva. Oko toga se delom bavila i sednica od 15. decembra. Da ne bi ministri gubili poslaničku dnevnicu, jer su parlamentarne sednice odložene, vlada je 30. decembra uvela dodatke za ministre. Trećeg februara 1920. diskutovano je o pismu St. Protića, vođe radikala, predsedniku Narodnog predstavništva o ponuđenoj od vlade mogućnosti da se vlada za provođenje izbora proširi. Najzad, 14. februara, odlučeno je da kabinet demisionira jer regent Aleksandar nije usvojio predlog vlade o raspuštanju Privremenog narodnog predstavništva. Iz stenografskih beležaka ovog predstavništva može se videti (sv. IV, redovne sednice 57—69) sa koliko je teškoća vlada radila sa parlamentom. O uslovima u kojima je došla na vlast, o kombinacijama regenta Aleksandra sa Stojanom Protićem i Markom Trifkovićem kao mandatorima za sastav vlade u jesen 1919. godine u nauci se već podosta zna. Razdoblje od ostavke Protićeve vlade do inaugurisanja drugog Davidovićevog kabineta bilo je u stvari vreme stalnih kriza, i to ne samo kriza vlade nego i vreme jedne dublje krize i same države. No, detaljnije izlaganje o tome ne spada ovamo. Treba, međutim, pomenuti ličnosti obaju kabineta »demokratsko-socijalističke vladavine«. Spoljne poslove vodio je Ante Trumbić (dalmatinski pravaš, član vodstva Hrvatske zajednice); resor vojske i mornarice držao je general Stevan Hadžić (protivnik »Crne ruke« i čovek koga je Aleksandar uvek imao u rezervi za periode krize); na čelu Ministarstva unutrašnjih delà nalazio se Svetozar Pribićević (lider Hrvatsko-srpske koalicije, demokrat); finansijama je rukovodio Vojislav