ARHIVSKI VJESNIK 11-12. (ZAGREB, 1968-1969.)

Strana - 228

popis iste građe izrađen također od L. Čurlice u godinama 1832—1835, a analiza tog popisa bit će predmet posebne rasprave

90

. Kako nam je i ovaj pokušaj inventarizacije, poduzet od L. Čurlice 1816—1817. god., prije svega važno svjedočanstvo o stanju dragocjenog dijela dubrovačke arhivske građe tih godina, potrebno je da se istaknu podaci te vrste. Već u svom izvještaju od 23. XII 1816

91 upozorio je L. Čurlica da je mnogo građe oštećeno, no njegovi navodi nisu našli nikakva odjeka kod nadležnih organa, počam od lokalnih do centralnih. U samom tekstu svog »kataloga« ponovno je, na nizu pojedinačnih primjera, upozorio na teža oštećenja razmjerno mnogih arhivalija. Negdje je tako označio stanje čitave grupe arhivske građe, kao za onu smještenu u ormaru br. VI: »Pretežno stare knjige, u lošem stanju.« Slično jè i s grupom kancelarijskih knjiga smještenih na ormare br. V

—VT i XIV

—XV, među kojima ih je bilo »nezaštićenih, većinom bez korica, dijelom izjedenih od moljaca, pa ih je stoga nemoguće smjestiti među druge knjige«. Još je bilo teže stanje grupe knjiga smještenih u posebnoj prostoriji, a koje su bile »potpuno upropaštene od moljaca i uništene vlagom«. Jednako je označena uništenom i skupina razne građe koja se sastojala od posebnih listova i fragmenata — ostataka nekadašnjih cjelina. U cjelini uzevši, izgleda da se pretežni je radilo o oštećenoj starijoj arhivskoj građi, ali da sačuvana diplomatska — konzularna građa nije bila zahvaćena navedenim oštećenjima, već je više stradala ona ostala građa iskazana u »generalnom katalogu« L. Čurlice. Uz oštećenja koja je ova građa pretrpila u prošlosti, pridošle su i nove teškoće u pravilnom čuvanju, jer su, kako smo vidjeli, vlasti odbijale da postave stalnog »arhivara« koji bi se pažljivije brinuo za »politički arhiv« pri Okružnom kapetanatu. Konačno, za integritet ovih arhivalija ostala je trajna opasnost uslijed namjere bečkih centralnih organa da nastave rasparčavanjem »političkog arhiva« bilo odnošenjem daljih njegovih dijelova u Beč, bilo raspodjelom nekih dijelova drugim organima ili ustanovama u Dubrovniku ih u Dalmaciji. Ukoliko su domaći ljudi, Dubrovčani, i željeli da nešto poduzmu za bolje čuvanje ove građe, nalazili su se stalno pred vrlo teškom dilemom: radi uspješnijeg čuvanja trebalo je građu srediti i popisati, a s druge strane, svako sređenje i popisivanje moglo je poslužiti, i zaista je poslužilo, tuđinskoj vrhovnoj vlasti da odnosi vrednije« arhivalije iz Dubrovnika! * Zaključujući možemo reći: oba su opisana pokušaja inventarizacije nastala u svojoj osnovi radi tekućih operativnih potreba, te nisu rezultat neke smišljene brige o cjelini Dubrovačkog arhiva. Dosljedno tome, pri njihovoj izradi nisu ni primijenjeni neki arhivistički principi, ni u onom stupnju u kojem se to za vrijeme njihova nastanka moglo očekivati. Sva90 Ovaj popis, nazvan također »katalogom«, obuhvaća građu koju je J. Gelčić unio u svoj »Catalogus i. r. archivii ragusani« iz god. 1910. kao seriju »Acta Sanctae Mariae Maioris«, a u koju je uklopio i seriju: »XXVIII. Lettere e relazioni, corrispondenze etc.« (v. J. Gelčić, Dubrovački arhiv, »Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini«, Sarajevo, oktobar-decembar 1910, str. 582, 588). « Vidi bilješku br. 75. 228