ARHIVSKI VJESNIK 11-12. (ZAGREB, 1968-1969.)
Strana - 217
organi poduzeti moguće mjere, kako se u odnosnim prostorijama ne bi učinilo nešto što bi »prejudiciralo pravima vlasništva stanovnika 50 . Trajnije se rješenje nije moglo naći, pa ne začuđuje što se ovo pitanje nakon godine dana opet javlja. Naime, 30. IV 1813, N. Klaić, kancelar Suda prve instancije, obraća se predsjedniku istog Suda P. Stulli ju izvještajem iz kojega proizlazi kako je intendant Dubrovačke provincije odredio da se prostorija Arhiva ovog Suda koristi kao soba za sjednice vijeća Apelacionog suda. Klaić upozorava kako je to krajnje neoportuno rješenje, s obzirom na to »da je naš Arhiv depozit svih najznačajnijih knjiga dubrovačke države, u kojima je iskazana imovina i prava svih Dubrovčana, te u kojemu je deponiran značajan iznos novca koji pripada raznim osobama«. On se opire da ikome daje ključ od prostorije u kojoj se nalazi njemu povjereni sudski arhiv. Predsjednik je Suda prihvatio Klaićeve razloge, te ih prosljeđuje carskom prokuratoru pri istom Sudu, navodeći pri tome da Sud prve 'instancije koristi spornu prostoriju svog Arhiva i kao svoju kancelariju 51 . I prokurator je bio na strani ovog Suda, prošli jedi vši čitav spis intendantu Dubrovačke provincije, no, rješenje se teško pronalazilo. Nadošle su i nove neprilike. U susjednoj zgradi do Kneževa dvora bila je smještena vojna pekara, a njeno osoblje baš nije vodilo računa o sigurnosti Dvora. 8. VI 1813. žali se carski prokurator Suda prve instancije intendantu Dubrovačke provincije kako to osoblje baca »pepeo, ugljen i smeće« u takvim gomilama pod prozore prostorije u kojoj se nalazi Arhiv spomenutog Suda da »počinje nedostajati svjetla, pa sobe u kojima se čuva Arhiv spomenutog Suda postaju slijepe«; uz to, da prijeti oštećehje i samoj zgradi Kneževa dvora. Intendant na to posreduje kod nadležnog vojnog zapovjednika da se navedene opasnosti otklone 52 . Kako se vidi, bilo je u ovo vrijeme dosta problema oko boljeg čuvanja dragocjenih dubrovačkih arhivalija. Vidi se da su i domaći ljudi, kao funkcioneri raznih organa francuske vladavine u Dubrovniku, shvaćali potrebu boljeg čuvanja arhivske građe bivše Dubrovačke Republike, predlažući i provodeći izvjesne mjere u tom pravcu. Pozivajući se doduše na tradicionalni princip, po kojemu su arhivi prije svega »monumenta iuris«, oni ne propuštaju priliku da ujedno istaknu i vrijednost arhivalija — »dubrovačke države«! Svi oni sigurno nisu bili oduševljeni inventarizacijom građe koju provodi strana vlast, a jedan njihov dio ni s modernizacijom upraye i sudstva, te s primjenom francuskog zakonodavstva. Vjerojatno su im bile poznate i akcije francuskih vlasti u Evropi, pa tako i u susjednoj Italiji 53 , u vezi s odnošenjem važnije arhivske građe iz osvojenih zemalja u Pariz. Sva je prilika da bi se raspoloženjima koja su odatle proisticala, moglo pripisati i dio one sporosti kojom je provođena reorganizacija sudova i inventarizacija sudskih arhiva. Najsporije se, međutim, odvijao rad na inventarizaciji i raspodjeli arhiva ukinutih mirovnih sudova izvan Dubrovnika, na području Dubrovačke provincije. so isto. 51 Isto,. 1813, Sud, rub 5, br. 2098. 52 Isto, br. 2725. 53 Panella A., Scritti archivistici (Roma 1955), str. 12 i slijed, u raspravi: »Gli archivi fiorentini durante ili dominio francese.« 217
