ARHIVSKI VJESNIK 11-12. (ZAGREB, 1968-1969.)

Strana - 132

rija »Reformatiosnes«. U toku 1402, a osobito 1403. i 1404. g., dolazi do oštrih nesuglasica između Dubrovnika i bosanskog vladara i susjednih velikaša, pa čak i do rata 1403—1404. U tom se ratu postavljalo pitanje teritorijalnog integriteta Primorja pod dubrovačkom vlašću i prava Dubrovčana na sela Lisac, Tmovicu i Imoticu. Iako je između Dubrovnika i susjednih vladara i velikaša i u toku 1399—1402. dolazilo do razmirica zbog pljačke, uspostavljanja novih carina u blizini grada, podizanja novih tržišta soli na štetu Dubrovčana, pomaganja zavjere 1400. protiv dubrovačke vlade i si., novi sukob osobito se zaoštrio 1402. g. Tada je Dubrovnik prisegao na vjernost Zigmundu, a ne Ladislavu Napuljskom.

250 Naime, nakon poraza kod Nikopolja 1396. dugo se nije znalo za Žigmunda. Hrvatski i ugarski nezadovoljnici izabrali su za svog kralja Ladislava Napuljskog, sina Karla II Dračkog, koji je ubijen u Pešti 1386. Zigmund je, nakon sretnog spasenja iz nikopoljskog poraza, silom htio ugušiti otpor protiv sebe. Na tzv. krvavom saboru križevačkom 1397. njegove su pristaše ubile vođu otpora Stjepana Lackovića i drugove. Međutim, taj je pokolj izazvao pravu bunu Hrvata, kojoj se pridružuju i bosanski velikaši na čelu s Hrvojem Vukčićem. Hrvatski i bosanski nezadovoljnici pozvali su tada Ladislava Napuljskog da dođe u Hrvatsku i Ugarsku. On je došao i 5. VIII 1403. okrunio se u Zadru za hrvatskog i ugarskog kralja. Nije se, međutim, usudio ići dalje, 'imajući zacijelo pred očima sudbinu svog oca Karla Dračkog. Napustio je Dalmaciju u jesen 1403. i vratio se u Napulj. Dubrovnik se nije pridružio otporu hrvatske, bosanske i dijela ugarske vlastele protiv Žigmunda, nego mu je ostao vjeran. Vjernost Dubrovčana Zigmundu Bosanci su shvatili kao udarac protiv kralja Ostoje i Hrvoja Vukčića, premda su dh Dubrovčani uvjeravali da to nije istina. Sukob Dubrovčana i Ostoje nije bio samo njihova pogranična stvar. On je prerastao lokalne okvire. U sukob se uvlačila Venecija, Zeta, Turska, Albanija, Ugarska itd. Prikazat ćemo najprije stanje u Primorju 1402, prema raspoloživim podacima iz »Reformacija« za tu godinu, zatim prilike 1403. i 1404, onoliko koliko se dodiruju Primorja, i na kraju konačno učvršćenje Dubrovnika u tom kraju 1405, odnosno 1419.

251 Nisu se sačuvale neke izuzetno važne vijesti o Primorju za to razdoblje. 7. VII 1402. Malo vijeće naređuje da u selu Lisac smiju sijati samo njegovi stanovnici.

252 Dubrovačka vijeća posvetila su nekoliko sjednica pitanju davanja dijela zemlje u Primorju Balši, sinu Hrvoja Vukčića. 21. VII 1402. Senat pronalazi da je traženje Hrvojevo ispravno, jer je njegov sin Balša postao dubrovački vlastelin kad su te. zemlje bile stečene, zato mu se mora dati dio. 27. VII Senat ovlašćuje općinu da kupi od pojedinih vlasnika 250 Cirković, Istorija Bosne, 197, s literaturom. 151 Izvori su: Reformationes, sv. 32, koje obuhvaćaju godinu 1401—1404; — Lettere e Commissioni di Levante (1403—1410), sv. 4. — Objelodanjeni regesti kod Jorge, n. dj., 83—106, ali ne uvijek s tačnim sadržajem. Drugi objelodanjeni izvori. U literaturi dali su opširne prikaze: F. Sišić, Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350— 1416), Zagreb 1902, 164—188. Corović, n. dj., 369—392. — Cirković, n. dj., 197—247. — Resti. n. dj., 189—208. — Druge autore navest ću u toku izlaganja. 252 »Captum fuit de scribendo comiti Slani et riparie quod non dimitat aliquod seminare in villa comunis de Lisseç salvo habitatores dicte contrate.« Ref. 32, 3. — Istog se dana dopušta Alojziju Goce da ode 3 dana u Primorje iako vrši dužnost »domino de nocte«. Slično dopuštenje dobit će 23. IX Marin Getaldić »miles curie parve« da ode na 8 dana u Primorje »pro suis serviciis«, a da mu se zato ne oduzima od plaće. Ref. 32, 11'. 132