ARHIVSKI VJESNIK 11-12. (ZAGREB, 1968-1969.)

Strana - 115

Neki su ljudi iz Huma dolazili, nastanjivali se i živjeli u Dubrovniku. Neke vlasteoske obitelji potječu iz Huma, kao npr. Picurario. Druge su obitelji bile rodbinski povezane. Tako je, npr., humski knez Andrija udao svoj ukćer Vukosavu za dubrovačkog vlastelina Barbija Crossio.

126 Knez Andrija je u povodu toga oko 1250. darovao Dubrovčanima Obrovo u Primorju.

127 Marin Lampredije de Mence (1280—1319) oženio je Slavu, kćer Andrije Crossio. Ta je Slava djeveričina Vukosave, kćeri humskog kneza Andrije. Preko svoje žene Slave imao je mnogostruke veze izvan Dubrovnika.

128 Dubrovčani su nastojali vezati pojedine humske velikaše na taj način što su im podjeljivali plemstvo. Time su ih obvezivali da rade za interese grada.

129 Brojni su stanovnici Huma koji su tokom XIV st. postali dubrovački građani: Radič Sanković, Sandalj Hranić, Sanko Miltenović, Stjepko Čihorić, Vukoslav Nikolić, Mildrušić, Volziković, Bogojević, Mirojević, Gojslavić, Milatovići, Brl'ići, Tributinići.

130 Uviđajući obostranu korist prijateljskih odnosa mnogi su velikaši iz Huma bili u dobrim odnosima s Dubrovnikom. Npr., Nikolići, Milatovići, Brlići, Vladimiru vici.

131 Kao jedan od rezultata veza Dubrovnika i humske vlastele, spomenimo slučaj iz 1378. Te se godine vodio rat između Genove i Venecije. Ugarska je bila na strani Genove. Dubrovčani se boje da Mlečani, kao neprijatelji, ne napadnu Ston. Dubrovčani stoga preko G. Longa zahtijevaju da Stjepan Pribilović, humski vojvoda, po naređenju dalmatinskog bana Seča, pošalje svoje ljude na obranu Stona. Dubrovčani su se obratili i neposredno samom banu Seču, zatim bosanskom i raškom vladaru tražeći pomoć za Ston.

132 IV Iz odnosa i veza Dubrovčana s Humom mogla se uočiti njegova važnost za Dubrovnik. Odatle i posebna zainteresiranost Dubrovčana za sigurnost u tom dijelu svog zaleđa. Posebno je pitanje: što je neposredno nukalo Dubrovčane da dobiju dio Huma, Primorje, područje koje razbija kontinuitet kopna između Stona i Pelješca s jedne strane i Astareje s druge strane. Primorje se umetnulo kao neugodan klin između ta dva dubrovačka kopnena područja. Veza između Dubrovnika i Stona održavala se morskim putem. Ta činjenica sama po sebi ne bi mnogo smetala. Dubrovčani su bili dosta komotni, pa su se i u vrlo bliza mjesta u okolici grada radije vozili barkom nego jašili na konjima ili pješačili uskim stazama po brdovitom terenu. Npr., u Rijeku Dubrovačku, Mline, Zaton, Šumet radije se išlo brodom nego kopnom. Morali su postojati neki određeniji, dublji razlozi da Dubrovčani usmjere svoju akciju za stjecanje Primorja. Već se zarana, u XIII st., očituje njihova briga za taj dio humske obale. U ugovoru s Omišanima 1245, kako smo Istakli, Dubrovčani umeću točku da Omišani ne smiju ometati pristajanje brodova na potezu od 126 Mahnken, 5, 233. 127 Foretić, n. dj., 84. 128 Mahnken, 323. 129 J. M i j u š k o v i ć, Dodeljivanje dubrovačkog građanstva u srednjem veku. Glas SANU 246, 1961, 89—130. 130 Mahnken, 79, 92, 93, 95. — Mijušković, n. dj., 90—104. — Dinić, Humsko-trebinjska vlastela, 31, 39. 131 Dinić, n. dj., 7, 31, 32, 39, 69. 132 Gelcich - Thalloczy, 699—700. 115