ARHIVSKI VJESNIK 11-12. (ZAGREB, 1968-1969.)

Strana - 104

Mir, međutim, nije došao u Hum. Kraljevska vlast u Srbiji nakon smrti Milutina (1321) sve više slabi zbog prijestolnih borbi. Pad Mladena II Šubića 1322. omogućuje da se vlastela u Humu osamostaljuju. Pojedina humska vlastela, kao npr. Poznanj Purčić, prelaze bosanskom vladaru. Raški vladari gube ne samo utjecaj nego i stvarnu vlast u Humu.

35 U tim prilikama vlastelinska obitelj Branivojevići potpuno se osamostaljuje. Četiri brata: Mihajlo, Brajko, Branoje (Branko) i Radivoje, sinovi Branivoja (umro vjerojatno 1318), postaju od kraja 1321. samostalni gospodari u Humu. Ti Branivojevići sve do 1326. žive u dobrim odnosima s Dubrovnikom, usprkos povremenim malim razmiricama. Od 1326. počinje protiv njih akcija bosanskog bana Stjepana Kotromanića i Dubrovčana. Dubrovčani navode razloge: pljačkanje i prepadi protiv Dubrovčana i njihove općine. Dubrovčani uspijevaju zarobiti Brajka i ženu mu. Brat mu Branoje žestoko se tuče protiv Dubrovčana, koji ucjenjuju njegovu glavu: tko ga ubije dobit će 2000 perpera. Branoje pobjegne 30. VII 1326. Stevanu Dečanskom, a Mihajlo i Radivoje pogibaju, kako piše Orbini, u borbama protiv bosanskog bana kod Brijesta u Humu. Na zahtjev Dubrovčana Branoje je ubijen u Kotoru nakon 26. XI 1326. Brajka su Dubrovčani zatvorili i umorili. Tako je nestao rod Branivojevića. Oni su se uzdigli zbog rasula raške vlasti u Humu nakon 1321. i pada hrvatskih velikaša Šubića 1322. Propali su zbog uspona Bosne i posebne politike Dubrovčana.

36 Raška se nije zauzela za Branivojeviće, jer joj nije bilo u interesu obnavljati granicu na zapadu, već voditi ekspanziju prema jugu — Makedoniji.

37 Nakon propasti Branivojevića, bosanski ban Stjepan Kotromanić zauzima 1326. Hum.

38 Time svršava razdoblje neman jićke vlasti u Humu, a počinje bosanska. Osvajanje Huma bilo je za Bosnu od prvorazrednog značenja, naročito za njen privredni razvoj. Ona je preko Huma došla u neposredni doticaj s primorskim trgovačkim gradovima.

39 Dolazak bosanskog bana u Hum prekinuo je povezanost Pelješca i Stona s Raškom. Bosna je postala susjed Dubrovčana. Ston i Pelješac nemaju više važnosti za srpsku državu, jer bosanski ban drži obje obale stonske prevlake.

40 U stvari, s Pelješcem i Stonom stanje je slijedeće: u sastavu su Raške do smrti Milutinove 1321. Otada ih drže Branivojevići do svoje propasti 1326. Dubrovčani, pobijedivši Branivojeviće, de facto ulaze u posjed Pelješca i Stona. Svim silama nastoje isposlovati ispravu od Stevana Dečanskog da im ustupa svoja prava na taj teritorij. To im ne uspijeva dok je on bio na vlasti (do 1331). Tek za vrijeme Dušana 1333. dobivaju, da se tako izrazimo, de jure, Ston i Pelješac za 8000 perpera i 500 perpera godišnjeg tributa.

41 Zaposjevši Ston i Pelješac, Dubrovčani su dobili solane u Stonu, a time i značajan izvor prihoda za općinu. Vastela su, razdijelivši zemlju, proširila svoje zemljišne posjede. Napokon, 35 K.~ J i r e č e k, Istorija Srba I, 1952, 203. 36 Usp. V. A. Trpković, Branivojevići, IG, 3—4, 1960, str. 55—85. s literaturom. — B. K r e k i ć, Uz jednu studiju o Branivojevićima, IG, sv. 4, 1963, str. 95—97. 37 Dinić, Srbija i Makedonija . . ., 397. 38 V. A. Trpković, Kad je Stevan II Kotromanić prvi put prodro u Hum, IG, SV. 1—2, 1960, str. 151—154. 39 D. Kovačević, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, Naučno društvo NR BiH, XVIII, 1961, 15. 40 A. B a b i ć, Humska zemlja, Enciklopedija Jugoslavije 4, 304—5. 41 V. A. Trpković, Oko »ustupanja« Stona i Pelješca Dubrovčanima (1326— 1333), IG, sv. 1, 1963, str. 39—60. 104