ARHIVSKI VJESNIK 11-12. (ZAGREB, 1968-1969.)

Strana - 101

1101) nema posebnih vijesti o Zahumlju.

9 Smatra se jedino da lik donatora u crkvi sv. Mihajla u Stonu predstavlja nekog dukljanskog vladara iz druge pol. XI st.

9a U XI st., osim spomenutih vladara, zabilježen je i Ljutovid, koji je kao bizantski strateg Srbije i Zahumlja darovao 1054. lokrumskom benediktinskom opatu Petru crkvu sv. Pankracija na Babinu Polju u Mljetu.

10 U XII st. dinastičke borbe razdiru Duklju. U te borbe miješaju se Bizant i Raška. Zahumlje kao da nije čvrsto povezano s Dukljom, jer se tamo sklanjaju različiti pobijeđeni pretendenti na prijestolje, kao npr. Gradihna (1125—1126). Nakon propasti dukljanskog vladara Đure (oko 1130—31) »izgleda da se i Zahumlje pridružilo Raškoj kao oblast, ali su njome upravljali članovi raške dinastije«.

11 Iz tog je razloga 1151. u Zahumlju knez Desa, sin raškog župana Uroša I, a brat velikog župana raškog Uroša II, inače oca Stevana Nemanje. Desa je poznat po tome što je 1151. darovao samostanu sv. Marije na Monte Garganu u Apulijl otok Mljet.

lla Nešto više znamo o povijesti Huma za vrijeme vladanja velikog kneza humskog Miroslava (1165 — prije 1197), brata velikog župana raškog Stevana Nemanje.

12 Vlast raške države definitivno se učvrstila u Humu akcijom Stevana Nemanje 1186, kad je zauzeo Crnogorsko primorje i kad je Raška izbila na more na širokom prostoru od Neretve do Bojane, isključujući područje Dubrovnika. 9 Kovačević, n. dj., 404—410. 9a

Lj. Kar aman, Pregled umjetnosti u Dalmaciji, Zagreb 1952, 26. 10 S. S a k a č, Ljudovid, strateg Srbije i Zahumlja i njegova lokrumska povelja (g. 1054), Mandićev zbornik, Rim 1965, 39—79, s literaturom i problematikom o toj ispravi. Nju neki povjesničari smatraju falsifikatom. 11 Sišić, Ljetopis, 248. lla Isprava se sačuvala u zbirci tzv. lokrumskih falsifikata. Sišić (n. dj., 242—8) smatra je autentičnom. Kasnije je V. Foretić pronašao još jednu Desinu ispravu iz 1151. sačuvanu u prijepisu od 10. VII 1284. Foretić smatra da je prva isprava, koju je objelodanio Sišić, darovnica, a koju je on pronašao i objavio fundacijska, kojom se cijeli otok Mljet daruje »ad opus eiusdem monasterii«. Desa ujedno oslobađa samostan od »ius descensus« i daje mu pravo azila (Dvije isprave zahumskog kneza Dese o Mljetu iz 1151, Anali Hist, instituta JAZU, Dubrovnik 1952, 63—72). — G. Cremošnik, ustraje da prva Desina isprava iz 1151. nije falsifikat. Za drugu ispravu, koju je pronašao Foretić, tvrdi da je patvorina, jer se spominje moneta »centum libras uenetorum grossorum«, a Mlečani su počeli kovati svoje groševe tek oko 1204 (Isprave zahumskog kneza Dese, Anali Hist, instituta III, 1954, 71—74). Uz tvrdnju da je Desina isprava iz 1151. autentična, ustraje i J. Vrana u raspravi: Isprave zahumskih vladara iz XI i XII st. o Babinu Polju na otoku Mljetu, HZ XIII, 1960, 165. — Međutim, M. D i ni ć odlučno zastupa mišljenje da je novopronađena druga Desina isprava (Foretićeva) iz 1151. falsifikat, a za prvu Desinu ispravu iz 1151, koju Sišić drži autentičnom, smatra da treba biti obazriv, jer se u njoj nalaze neki elementi koji pobuđuju sumnju (Povelje kneza Dese o Mljetu, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor XXVIII, sv. 1—2, 1962, 5—16). — I. Kampuš odbacuje Dinićeve sumnje glede prve Desine isprave iz 1151. i smatra je autentičnom (Novi prilozi o lokrumskim falsifikatima i Desinoj darovnici pulsanskim bedeđiktincima, HZ XV, 1962, 317—321). Napokon, N. K 1 a i ć proglašava obje Desine isprave falsifikatima (Mljetski falsifikati, Arhivski vjesnik X, 1967, 194—198). Među tzv. lokrumskim falsifikatima nalazi se isprava kojom ban Borić potvrđuje lokrumskom samostanu crkvu sv. Pankracija na Mljetu (Sišić, Letopis, 195). Šišič tu ispravu smatra falsifikatom, jer se navodna vlast bosanskog bana Borića (1153—67) nije širila po Zahumlju (ibidem, 219). J. Vrana naprotiv drži da nema dokaza da je ta isprava lažna (Vrana, n. dj., 165). Kampuš ustraje uz Sišićevo mišljenje o toj ispravi (Kampuš, n. dj., 322—4). Drugačije misli B. Neđeljković. On smatra da je Borićeva isprava falsifikat, ali da je tačna tvrdnja zapisana u njoj, da je Borić bio ban u Humu, i da je, po Nedeljkoviću, odatle doveden za bana u Bosnu (Postojbina prvog bosanskog bana Borića, IC, 1959, 55—69). Vijest o ratu bosanskog bana Borića s Dubrovnikom 1160. donose i M. O r b i n i, II regno degli Slavi, Pesaro 1601, 192, i R a s t i ć, Chronica Ragusina Junii Restii (ed. Nodilo), 53. Iznosim ova mišljenja o nekim ispravama iz XII st. koje se tiču Huma da pokažem kako je teško rekonstruirati političke prilike u tom kraju u XII st. 12 Sišić. Letopis. 97, 249. 101