ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 72

kanonika Vranića sadržavaju podrobne opise tih akcija. Spiskovi opljačkanih predmeta pokazuju da su ta nasilja bila veoma sistematska, da se iz seljačkih kuća uzimalo sve što god je imalo neku vrijednost: od stoke i vina do sitnih željeznih predmeta. Premda je Matija Keglević tvrdio da su sve te akcije značile samo kažnjavanje seljaka i plemića zbog bune, u njima su ipak bili prisutni i mnogi stari računi koje su Keglevići imali s plemićima varaždinske županije i osobito sa Sekeljima. Naime, od 20-tih godina XVI st. vodila se gotovo neprekidna borba oko krapinsko-kostelskih posjeda između obitelji Keglević i Sekèlj. Suvlasnici tog vlastelinstva bili su od 1523. Petar Keglević i Mihajlo Imreffy. Imreffyja je 1536. naslijedio zet Luka Sekelj od Kevenda — otvoreni neprijatelj Petra Keglevića i njegovih sinova.

17 Oni su gotovo pola stoljeća vodili parnice o posjedovnim pravima nad tim vlastelinstvom.

18 Zavađeni su suvlasnici pribjegavali i oružju, osobito u decenijima pred seljačku bunu. Matija Keglević je svojim jedinicama (uskoci) ne jednom opustošio Sekeljeve dijelove vlastelinstva, a Sekelji su opet za uzvrat napadali Keglevićeve dijelove odredima svojih podložnika iz Štajerske.

19 Uza sve to, Keglevići i Sekelji pripadali su i suprotnim političkim grupama hrvatskih velikaša. Matija i Šimun Keglević podržavali su bana Petra Erdödyja i održavali bliske veze s Franjom Tahyjem. Sekelji su pak u mnogim pitanjima bili na strani Hennynghovaca i Gregorijanca, a pridobili su uz sebe i sitno plemstvo varaždinske županije. II Želimo posebno upozoriti na drugu predstavku varaždinskih plemića. Ta predstavka sadržava niz novih podataka. Pisana je u veoma ironičnom tonu; plemići su oštro polemizirali s pojedinim navodima Keglevićeva pisma vladaru. U toj se polemici na dva mjesta spominje ustanički »kralj« Gubec. Plemići su ironično pitali zašto je Keglević, koji se hvali zaslugama u gušenju bune, napadao njihove škrinje, kobile, ždrebad, volove itd., a nije napao »prokletog kralja Gupca (Regem Ghwbez)« — »ex scelesto citarida electum«. Nešto dalje ponovo su pitali: »Zašto nije zgrabio za bradu i zarobio zločinačkog kralja Gupca i njegove suradnike?« U vezi s tim navodima treba istaći dva momenta: 1. Druga predstavka varaždinskih plemića je peti dokument u kojem se Gubec naziva kraljem. Do sada su bili objavljeni slijedeći dokumenti u kojima se Gubec tako naziva: dva pisma biskupa Jurja Draškovića od 11. II 1573, pismo baruna Thurna Kranjskim staležima od 16. II 1573. i zatim pitanja na saslušavanju Mihajla Gušetića i Ilije Gregorića.

20 Podatke iz tih izvora pokušali su do sada osporiti mnogi historičari, odbijajući čak i pomisao da su seljaci u buni 1573. namjeravali izabrati vlastitog kralja. Vijest o izboru Gupca za kralja, odnosno o namjeri da se taj izbor izvrši, proglašavane su tendencioznim izmišljotinama feudalaca. Činjenica da se 17 Vj. K 1 a i ć, Acta Keglevichiana, Zagreb 1917, uvod, str. 47. 18 Arhiv Jugoslavenske akademije, Diplomata, XXVII—

47, XXXI—

8, 17, 21; Kaptolski arhiv u Zagrebu, Acta loci credibilis, series I, litt. K, Nr. 520. 19 S i š i ć, Hrvatski saborski spisi III, str. 166, 347; Arhiv ob. Sermage, kut. 1. 10 Rački, Starine VII, str. 212, 213, 245, 298. 72