ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 262

vima. Arhiviste potpuno zaokuplja rukovođenje građom, njihova se pažnja sve više okreće radu uprave i njenim registraturama koje s vremenom treba preuzeti. ! 1 ! ' "l To traži određenu prekvalifikaciju: arhivist se mora specijalizirati za obradu masovnih akata koje proizvodi moderni stil rada na svim područjima. Taj materijal traži nove postupke sređivanja, inventariziranja i, što je najkompliciranije, škartiranja. Arhivist sve više postaje menadžer koji radi za upravu i za nauku. U tvorničkim i nekim drugim arhivima to ide dotle da današnji arhivist opet dolazi u položaj svoga kolege iz apsolutističkog XVIII st.: i on mora bdjeti nad interesima svoga gospodara, tj. firme, i, ako to odgovara gospodarevim — firminim — interesima, eventualno smije postati publicist, sve u službi firme i reklame za njezine proizvode. Razumljivo je da u tim uvjetima na rad tvorničkog arhivara pada sumnja što se tiče naučnosti i neovisnosti njegova rada. Zbog pojave mnoštva specijaliziranih arhiva danas više nije moguć ni jedinstven stručni profil arhivista, čak se i rad pojedinačnog arhivista sve više diferencira, tako da danas arhivist ne radi nigdje čitavo svoje radno vrijeme klasičan arhivski posao. Kraj toliko praktičnih zadataka danas je gotovo nemoguć učenjački tip arhivista. S druge strane, upravo stalan kontakt s izvorima još najviše privlači mlade darovite ljude u arhiv Oni i ne slute da ih tamo čeka potpuna apstinencija od vlastitog naučnog rada, uz istovremeno marljivo podupiranje naučnog rada drugih — slično onom poznatom biblijskom volu koji vrši žito na gumnu, ali zavezane gubice. Jedini bi ispravan zaključak bio: da se arhivistima, pored sve većih administrativnih zaduženja, osigura dovoljno vremena za vlastiti naučni rad. Na univerzitetima se opasnost od menadžerstva suzbija povećanjem stručnog kadra i posebnim radnim dopustima. Zašto se to ne bi primijenilo i u arhivima? Reputacija arhiva kao naučnih ustanova počivala je u XIX st. na dostignućima pojedinih arhivara učenjaka. I danas bi arhivistima trebalo omogućiti da svojim naučnim radom postanu ravni naučnim radnicima srodnih ustanova. Time bi se riješilo pitanje socijalnog prestiža ove grane, a s tim u vezi kadrovski, financijski i drugi problemi arhiva. Budućnost arhivista umnogome zavisi od toga hoće li arhiv biti samo privjesak uprave i nauke (a on pokazuje tu tendenciju) ili će biti i mjesto ozbiljnog naučnog rada. M. Krizman 262