ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)
Strana - 250
jalne« historijske problematike, nego posebno i za historiju institucija. To se ogleda i u domeni pravne povijesti. Značajno je i to, da se historija institucija ne ograničava, kao nekada, na srednjovjekovnu problematiku, već zahvata i kasnije epohe, pa i periode najnovije historije sve do drugog svjetskog rata. Arhivisti su u ovim naporima dali značajne doprinose obrađujući ex professo »historiju magistratura«. Pri svemu tome vrlo je važna činjenica, podvlači autor (str. 106), što su se istraživači historije institucija orijentirali na temeljita arhivska istraživanja, na sve intenzivnije korištenje arhivskih izvora. To je pak dalo vrijedne rezultate prvenstveno u tom pravcu, što se nisu ograničavali na neku samo »vanjsku-formalnu« historiju institucija, nego nastoje prikazati kako su određene institucije (organi, ustanove, organizacije i si. — upravne, sudske, privredne ili dr.) »konkretno djelovale u datoj socijalnoj, ekonomskoj i političkoj sredini«. Shvatajući potrebu prevladavanja provincijalizama u historijskoj nauci, autor ističe neophodnost zavičajne i regionalne historiografije, osobito za neke oblasti ekonomsko-društvene historije, gdje su odgovarajuće monografije (lokalnog i regionalnog karaktera) preduvjet širih zahvata i sinteza, u nacionalnim i širim okvirima. Konstatira snažan razvoj ekonomsko-društvene historije za posljednjih dvadesetak godina u Italiji, pa s tim u vezi i važnost arhiva u kojima je pohranjena građa za takva istraživanja. Na ovom se području, nastavlja autor (str. 108), sve više očituje potreba ekipnog istraživačkog rada, kojim se rezultati, postignuti na istoj problematici u raznim središtima rada, objedinjuju i uspoređuju, omogućujući i šire i zrelije sinteze. Individualizam istraživača, žali se autor, još se uvijek dosta opire sistemu ekipnog rada, ali stvarne i neosporne potrebe moderne nauke neizbježno nameću taj ekipni rad. Autor napominje kako se i u oblasti arhivistike takav rad pokazao plodnim. Prevladavanju provincijalizma u talijanskoj historiografiji, koja se ranije suviše zatvarala u nacionalne okvire, znatno je pomoglo, kako prikazuje autor (str. 108—109), i to što je omogućeno šire korištenje one arhivske građe, koja se ranije smatrala isključivim izvorom za diplomatsku i vojnu historiju. Novo i temeljitije korištenje ovakve građe dalo je vrijedne doprinose ekonom sko-društvenoj historiji Italije i drugih zemalja, te komparativnim studijama. Strani istraživači su mnogo koristili građu talijanskih arhiva, kako za studij historije svojih zemalja, kao i za obradu talijanske historije. Širi i kompleksni j i problemi svjetske historije studirani su na temelju ove građe, kako kaže autor (str. 109), naročito sa strane »francuske i američke historijske škole«. Posebno to vrijedi za arhivsku građu Venecije i Genove. Srednjovjekovna problematika je kroz proteklih dvadesetak godina mnogo manje obrađivana, nego li ranije. Radovi s toga područja sada se sve više bave ekonomsko-društvenim aspektima historijskog procesa u srednjem vijeku. Interes pak istraživača za 16. i 17. stoljeće bio je vrlo izrazit. Može se reći da nije bilo arhivskog fonda iz tog vremena, koji ne bi privukao njihovu pažnju (str. 110). Najveći je interes talijanske historiografije u navedenom razdoblju, nastavlja autor (str. 110), ipak bio posvećen 18. stoljeću. I ovdje je dominirao interes za ekonomsko-đruštvenu problematiku, a posebno za istraživanje porijekla i razvoja onog društvenog sloja, koji je bio vladajući u slijedećoj epohi talijanskog nacionalnog preporoda. I ova je epoha, dakako, bila intenzivno obrađivana. U njenim okvirima, kako kaže autor (str. 112), mnogo je pažnje obraćeno proučavanju korijena i porijekla »kriza talijanskog društva u periodu od početka prvog do kraja drugog svjetskog rata«. Arhivski fondovi 19. stoljeća mnogo su i temeljito korišteni. Prvenstveno oni »ekpnomsko-financijskog karaktera«, kao i dokumenti unutrašnje državne uprave, ali nisu bile zanemarene ni arhivske serije izrazite političke dokumentacije, te 250
