ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 248

neki osnovni aspekti arhivske problematike došli do izražaja u radu Komisije za zaštitu i valorizaciju kulturnih dobara, formirane od talijanskog parlamenta 1964. godine. Kod formiranja kao da se nije mislilo na potrebu, da Komisija obuhvati i probleme arhivskog blaga, no u toku njena rada je to ispravljeno, te je grupa arhivskih stručnjaka pripremila za Komisiju potrebne materijale i prijedloge. Osnovna — polazna koncepcija bila je ova: da bi državni arhivi, prema opravdanim zahtjevima domaćih i stranih istraživača, mogli postati vitalni pokretački centri historijskih istraživanja, potrebno je imati odvažnosti kojom bi se tradicionalni djelokrug arhivista, što se dosada razvijao na nejednak način i po više ili manje empirijskim kriterijima, zamijenio jednom programiranom akcijom, koja bi imala zaista organski karakter, a vodila bi računa i o potrebi, da arhivska služba postane sposobna kako da zaštićuje i valorizira — na odgovarajući i efikasan način — dokumentarni materijal pohranjen u arhivima javnih ustanova i kod privatnika, tako i da nadzire formiranje i razvoj arhiva aktivnih državnih organa, kojih će historijski vrijedni spisi pristizati sukcesivno u državne arhive. Jednako je odmah naglašeno i to, da se neko zadovoljavajuće rješenje ne može nikako naći bez »radikalne reforme« postojećih struktura arhivske službe u Italiji, reforme koja će biti izvedena odvažno, ali i oprezno (str. 100). Polazeći od logičnog i realnog stanovišta da je uspješna valorizacija arhivskog blaga najtješnje povezana s problemom arhivskih kadrova i njihovom stručnosti, naglašava se, kako su uopće temeljni aspekti »funkcionalne krize koja godinama pogađa državne arhive«, prvenstveno vezani uz kadrovsku problematiku. Misli se pri tome posebno na probleme: regrutiranja kadrova; njihovog stručnog obrazovanja i usavršavanja; povećanje kadrovskog potencijala; prestrukturiranje arhivističke karijere; uklapanje arhivista iz državnih arhiva u grupaciju naučnih istraživača, koji će se posvetiti valorizaciji arhivske dokumentacije prema zahtjevima historijskih istraživanja. Proces historiografskog istraživačkog rada mora se zasnivati na uskoj saradnji naučnog radnika i arhivista, i to ne samo na njegovom početku, već u čitavom toku toga procesa. TJ nastavku (str. 100), autor ponovno naglašava stav Komisije po kojemu je opće slabo stanje blaga koje sačinjava talijansku kulturnu baštinu (»patrimonio archeologico, artistico, storico, ambientale, librario ed archivistico«) prije svega posljedica temeljnog nedostatka u postavljanju sistema zaštite kulturnih dobara. Postojeći je sistem takav da mu ne mogu biti dostatne neke mjere poboljšanja ili usavršavanja, već je potrebna radikalna reforma toga sistema. Na ovakvoj postavci treba da se temelji i zakonodavno rješenje jedne reformirane javne službe za zaštitu kulturnih dobara, bazirane na specifičnom upravno-administrativnom i financijskom statusu, koji nadasve mora biti moderan, operativan i efikasan. Autor dalje ističe kako je i 14. kongres Društva arhivskih radnika Italije 1966. godine, komentirajući stavove Komisije, naglasio potrebu da se službi zaštite kulturnih dobara, kojih su arhivi integralni dio, mora dati »moderno, funkcionalno i potpuno efikasno ustrojstvo« (str. 101). U pogledu arhivske građe Kongres se suglasio sa stavovima parlamentarne komisije, naglasivši đa su za ostvarenje cjelokupne valorizacije ogromnog, dragocjenog i velikim dijelom neiskorištenog arhivskog blaga pohranjenog u državnim arhivima, te u arhivima javnih ustanova i privatnika, apsolutno potrebni takvi organi i organizacione strukture, koje će se razlikovati od redovnih i uobičajenih struktura ostale državne uprave, a raspolagat će i financijskim sredstvima koja odgovaraju potrebama modernog naučnog istraživanja. Drugačija rješenja arhivski radnici ne smatraju prihvatljivima. Poduzeli su 1 daljnje akcije u tom pravcu. U zajednici sa stručnim društvima arheologa i bibliotekara uputili su, u junu 1967. godine, apel vladi, političkim strankama i kulturnoj javnosti. U apelu se traži: da projekt zakona o reformiranoj službi zaštite kulturnih dobara, ne odstupa od »pozitivnih rezultata do kojih 248