ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)
Strana - 230
u Rožatu. Dubrovčanin Savinus šalje bogate darove montekasinskom opatu moleći ga — kažu anali — »ut de nostris fratribus eidem Abbas ad Monasticum ordinem demonstrandum in Dalmatiam mitteret, pollicens non minimum proficuum per hos loco isti venturum«. Opat nije oklijevao. Odmah je poslao s redovnicima »diuinarum scripturarum codices et ecclesiasticum apparatum«. Uz dopuštenje pape Kaliksta II i dubrovačkog nadbiskupa Savin je darovao »templun domumque Sanctae Mariae de Rabiata cum omnibus fundis, vectigalibus et proventibus utrique annexis attribuit, ubi monasticae vitae initia et fundamenta jacerent.« Coleti ne zna, kako kaže, zašto nije bila ispunjena Savinova želja i zašto u posjed samostana nisu došli montekasinski benediktinci, već lokrumski redovnici. Ali kad mljetski opat Ignacije priča o počecima monaškog života na dalmatinskoj obali, onda on zna odgovor. Vjeran svojoj ranijoj tvrdnji da lokrumski samostan nije od početka XI st. bio benediktinski, on je početke novog reda datirao 100 godina kasnije. Trojica pak montekasinskih monaha nisu dugo boravila u Rožatu »sed ad Melitam Insulam transvecti, in quadam Pago, cui nomen Babino poglie, apud aecclesiam S. Michaelis sedem sibi collocarunt.« Kako je na kraju otoka bio mali otočić u jezeru s pravoslavnim manastirom — koji su srpski kraljevi sagradili svojim monasima — i crkva sv. Marije, benediktinci su se radije preselili onamo, unijevši u taj samostan »regulam sancti Benedicti et ritum latinum.« 311 Misao je mljetskog opata jasna: ne znajući za pravo vrijeme osnutka mljetskog samostana, on je pokušao pomoću oskudnih jedinih njemu poznatih izvora spasiti od neizvjesnosti bar svoj samostan. Za nas je u svakom slučaju značajno da je on kao benediktinac priznao da su mljetski samostanci došli u pravoslavni samostan sv. Marije, što znači da je on »grčki obred« smatrao na Mljetu starijim. Da li je na taj način protumačio mljetske falsifikate? Uostalom, sličnu su brigu mučili i njegovi predšasnici u XIV st. kad su isto tako netačno prikazivali početke svog samostana. To što su pripisivali početke pulsanskim benediktincima, samo je dokaz više da su u odabiranju materijala na osnovu kojega će sastaviti falsifikate bili daleko oprezniji. Pripisujući osnutak samostana redovnicima iz Apulije, redu koji u doba sastavljanja falsifikata više nije postojao, oni su se mnogo manje izvrgavali opasnosti da budu otkriti. Ako su već lokrumski benediktinci izmislili Tremite, oni su pošli još dalje. Tko zna nije li Dinić ispravno pretpostavljao da je upravo u doba nastajanja falsifikata dubrovačko poslanstvo koje je išlo na Tremite imalo za zadaću da ispita tvrdnje benediktinaca sa svog područja. 312 Prema tome, od pet benediktinskih samostana na području dubrovačke dijeceze u XIII st. — tj. lokrumski, mljetski, sv. Mihajla na Šipanu, sv. Andrije de Pelago i sv. Filipa i Jakova u Višnjici — samo se za dva znalo nešto tačnije kad su osnovani. Među te se nisu ubrajali ni mljetski ni lokrumski! Stoga je trebalo da falsifikati nadomjeste nepoznatu prošlost. I ne samo to. Među samostanima je bez sumnje postojalo oštro suparništvo zbog prihoda koji su novi samostani dobivali. Da je upravo lokrumski predvodio borbu za posjede, svjedoči velik broj falsifikata i način na koji je došao do stvarnog uživanja nekih posjeda. Valja podsje311 niyricum sacrum VI, str. 62—63. 3,1 N. dj., str. 67.
