ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)
Strana - 218
nice srpskih vladara doista sastavljene od tobožnjeg destinatara, kao što pretpostavljamo, onda je njihov postanak imao opravdanje jedino u borbi s korčulanskim knezom pred srpskim kraljem. Malo godina zatim darovnice »regum Raxie« služe već kao dokazni materijal na drugom sudu. « Zbivanjima na srpskom dvoru 1330. godine mogli bismo dati još jedno tumačenje. Pretpostavimo li da su mljetske darovnice postojale prije 1325. g., prije papine potvrdnice, onda bi činjenica da je korčulanski knez prijavio opata na srpskom dvoru mogla imati drugi smisao. Knez je mogao posumnjati u istinitost sadržaja darovnica — protiv njih su govorila njegova stvarna prava na otoku — pa je htio ispitati opatova prava na vrelu. Kralj također nije bio siguran, ali se obratio dubrovačkoj općini pismom, a ona je odlučila da se opat sam opravda kako zna. Čini se po svemu da korčulanski knez nije uspio razbiti na srpskom dvoru dubrovačke i opatove tvrdnje o Mljetu. Štaviše, općina se odlučila doskora na napad na mjerodavnijem mjestu. Njeni su poslanici 1337. g. prijavili korčulanskog kneza ne samo zbog toga što radi na njihovu Štetu u pitanju Mljeta, već i zato što ih je zbog Stona obijedio kod srpskog kralja. 246 Parnica svršava 1338. g. i znači prekid gotovo stoljetne vlasti korčulanskih knezova nad Mljetom. Neobično povoljan ishod parnice Dubrovnik nije imao zahvaliti nekom historijskom pravu nad otokom već jednostavno činjenici da je mljetski opat pomoću falsificiranih isprava uspio uvjeriti Veneciju kako je unravo on gospodar otoka. Dakako, kao takva ga poznati neprijeporni historijski izvori uopće ne poznaju. Tako je učinjen prvi korak Dubrovnika do prisvajanja otoka. Ali se dugo općina neće usuditi da pošalje onamo nekoga svog plemića kao kneza. Prije svega, nakon nesuglasica sa stanovništvom zbog oblika i visine rente opati su najzad 1345. uredili odnose tako da do kraja stoljeća nije dolazilo do novih sukoba. 247 Usprkos tome Dubrovnik traži način da istisne opata s otoka. On ponovo nastoji onamo poslati kneza. 248 I kad zbog toga Sanko Miltenović postavlja pitanje, Dubrovčani peru ruke kao nedužni. Oni — poručuju knezu — nisu ništa krivi, jer otok je ionako crkveni. 249 Pomišljaju, međutim, i na to da o Mljetu pregovaraju s Balšićima. 250 Prilike u mljetskom samostanu kao da su same išle na ruku težnjama dubrovačke općine. Ne samo da je jedan opat bio istjeran 251 — čime je omogućena nad samostanom komenda dubrovačkog nadbiskupa, već je malo iza toga drugi opat i ubijen. 252 To je u dubrovačkih sudaca i rektora pobudilo nadu da će zauzeti jurisdikciju nad mljetskim stanovništvom. Dubrovnik tada i pomaže Mljećane, daje im zajam i žito 244 Listine II, str. 14. 247 CD XI, str. 232. 248 Monum. ragus. Libri réf. III, str. 92: »Item in dicto maiori consilio captum fuit et firmatum ... de accipiendo insulam Melite et mictere comitem illuc de Ragusio et accipere totum ius sclavorum«. 249 Monum. ragus. Libri réf. III, str. 122; CD XIII, str. 175. 250 Monum, ragus. Libri réf. IV, str. 54: »In cons, rogat . . . Prima pars est de faciendo peti insulam Melite per Juram de Balsa pro comune Ragusii (cassum)«. 251 CD XIII, str. 492, g. 1373. 252 M. Dinić, Odluke veća dubrovačke republike I, SAN, Zbornik za ist., jezik itd., knj. XV, 1951, str. 55, g. 1380.
