ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 197

minju se Svedoci veoma retko, jer se smatralo, da je državni akt sam sobom već dovoljna garantija za ono, što se u njemu tvrdi ili obećava, i da za to u stvari jemče svi dubrovački građani. U privatnim ugovorima pojedinaca upotrebljavani su međutim i u Dubrovniku redovno Svedoci.«

83 Ako su se svjedoci u Dubrovniku i pojavili, oni su se zaklinjali! »Za državu su to činili predstavnici državne vlasti.«

84 Dubrovnik je notarijatsko područje. Na području Zahumlja, dakle zemlje u kojoj je tobože izdana Desina darovnica, također nema takvih svjedoka, jer se »u humskim poveljama pominju u početku samo zakletva na povelju«. Tek »od kraja XIV veka počinju se izrično pominjati svedoci.«

85 Kad smo došli do takve spoznaje, onda se nećemo osobito truditi da među svjedocima Desine isprave tražimo »historijske ličnosti«. Zar je bilo teško pronaći ili izmisliti imena župana i satnika? Najzad treba riješiti i pitanje notara Matije koji je navodno pisao Desinu ispravu

86 i bio svjedok pri darivanju (scripsi et testis sum). Šišić je jednostavno pomoću jedne dubrovačke listine iz 1158. g.

87 dokazivao kako je i Desin notar poznato historijsko lice.

88 On ili nije shvatio ili nije htio shvatiti da su tada, sredinom XII stoljeća, dalmatinski gradovi imali svoj posebni, u tadašnjim uvjetima vrlo snažan kulturni razvitak. Notari jat se ondje razvijao »pod istim prilikama kao i u ostalim evropskim, osobito talijanskim gradovima«. Doduše, »po nekoliko decenija iza talijanskog razvoja.«

89 Međutim, značajno je da su sve do sredine XIV st. notarske poslove vršili »domaći svećenici kao privatna lica«. Treba istaći i to da je Dubrovnik bio posljednji među dalmatinskim gradovima koji je namjestio »kao notara svetovno lice sa stručnom naobrazbom«. Prvi takav »iuratus notarius comunis« je Tomasinus de Savere, koji je nastupio svoju službu tek 1278. g.

90 Kancelarija se otad razdvaja na dva ureda, »na kancelariju, koju vodi činovnik-stranac sa titulom 'cancellarius communis', i na notarijat kojim do godine 1324 upravlja po jedan svećenik Dubrovčanin sa titulom 'iuratus notarius communis' (stara titula koju nose svi dubrovački notari XIII veka)«.

91 Kad bismo se dakle htjeli povesti za Šišićem i kad bismo Mate ja Desine isprave proglasili dubrovačkim notarom, pogriješili bismo dvostruko: dubrovački je notar tada svećenik, a ako nije svećenik (za Mate ja se ne kaže da je presbyter!), onda je »communis iuratus notarius«. Daleko veću pogrešku bismo učinili tada kad bismo pretpostavili da je Matej bio Desin notar. Takvih još dugo 83 S. Stanojević, Studije, Glas 110, str. 4. 84 N. mj. 85 Glas 110, str. 14—15. 86 F. Sišič, Letopis, str. 242. 87 CD II, str. 99. 88 Šišić je osim toga tvrdio da je notar Matija iz Desine isprave svećenik, što također nije tačno. Ni u jednoj redakciji ili prijepisu Desine isprave Matija nije za sebe kazao da je presbyter. Dvije isprave, str. 68, 69. 89 G. čremošnik, Dubrovačka kancelarija do godine 1300. i najstarije dubrovačke arhive, GZM XXXIX, 1927, str. 232. 90 G. Čremošnik, Dubrovačka kancelarija, str. 232. 91 Isti, n. dj., str. 233. Čremošnik je kasnije nešto dopunio svoja istraživanja o dubrovačkoj kancelariji. Naime, konstatirao je da se ona u drugoj polovici XIII st. dijeli »na kancelariju koju vodi činovnik-stranac sa titulom 'cancellarius communis' i na notarijat kojim do godine 1324 upravlja po jedan svećenik Dubrovčanin sa titulom 'iuratus notarius communis' (stara titula koju nose svi dubrovački notari XIII veka«. (Vidi njegove članke: »O dubrovačkom notaru Paskalu«, Glasnik L, 1938, str. 9.; zatim »Dodatak članku 'Dubrovačka kancelarija do godine 1300'«, Glasnik ZM XLI, 1929, str. 121—122, i »Postanak i razvoj srpske ili hrvatske kancelarije u Dubrovniku«, Anali hist, inst. JAZU u Dubrovniku I, 1952, str. 73—84. 197