ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 191

prava »baca slabo svijetlo i na prvu, već ranije poznatu listinu kneza Dese iz god. 1151«, misli da je Jireček sudio prestrogo kad ju je odbacio kao falsifikat. Jer, kaže on, 1198. g. samostan »je već postojao i imao svoje posjede

... a nema razloga sumnjati u to, da je osnovan baš sa strane kneza Dese, koji je inače poznat iz Ljetopisa popa Dukljanina«.

45 Cremošnikov rad nije naišao na razumijevanje autora koji su se poslije zanimali za odnose na Mljetu ili za odnos mljetskog samostana prema dubrovačkoj općini. Tako se D. Roller,

46 govoreći o mljetskom samostanu kao »uživaocu feudalnih, prava«

47 na Mljetu, služio uglavnom Gušićevim rezultatima, dok se nešto više zadržao na tumačenju ugovora iz 1345. g. U. skladu s postavljenim ciljem, tj. obrađivanjem gospodarske povijesti otoka, Roller je dao dolično mjesto tom ugovoru konstatirajući kako je »to drugi slučaj, da benediktinci mijenjaju naturalnu odnosno radnu rentu u novčanu«.

48 On je, uostalom, vrlo lijepo osvijetlio ekonomske odnose na otoku i pružio je na taj način kasnijim istraživačima mogućnost da lakše otkriju uzroke nastanka mljetskih falsifikata. S nedovoljno naučne kritičnosti i stručnog znanja pristupio je 1960. g. J. Vrana

49 obrani nekih lokrumskih falsifikata. Autor je, naime, mislio da može dokazati ne samo to da su lokrumski falsifikati o posjedu Babina Polja na Mljetu prijepisi — doduše prema njegovu priznanju neovjerovljeni — nego i originali iz XI stoljeća. Pri tom je čitav postupak dokazivanja okrenuo na glavu: najprije je pomoću podataka iz falsifikata dokazivao činjenice, a zatim je tim činjenicama branio autentičnost isprava. Tobožnja paleografska analiza isprava, na koju polaže težište u dokazivanju, gubi vrijednost jer Vrana nije razlikovao pismo originala od pisma falsifikatora, koji samo oponaša original. Isto je tako i diplomatička analiza promašena ako autor nije svjestan činjenice da neovjerovljeni ili tobožnji original koji se izdaje kao original ne može biti drugo no falsifikat. On nije, kako sam ističe na kraju svoga priloga, htio obraniti lokrumske benediktince, nego »povijesne činjenice i ličnosti, koje se u babinopoljskim ispravama spominju«.

50 Očito nije za takav posao odabrao pravi put. Jer ako su zaista te historijske ličnosti zajamčene i u drugim historijskim neprijepornim izvorima, onda im lokrumski falsifikati ne mogu nauditi. Naprotiv, ako su te historijske ličnosti proizvod falsifikatora, onda ih ni autor ne može spasiti. Prema tome, i svrha je Vranine rasprave promašena. Cremošnikov rad na Desinim ispravama nastavio je M. Dinić.

51 On je zapazio da se u konačnoj presudi između opata i korčulanskih knezova 1338. spominje ista novčana kazna kao i u Desinoj ispravi iz 1151, pa s pravom dovodi oba dokumenta u međusobnu ovisnost. Nadalje, njegovu je sumnju i u ranije poznatu Desinu ispravu (Sišićevu) pobudila odluka Malog vijeća iz 1387. g., koja je, kako Dinić s pravom ističe, »tako stilizovana kao da veće ne garantuje sasvim otvoreno svojim autoritetom da 45 N. dj., str. 74. 44 Agrarno-proizvodni odnosi na području dubrovačke republike od XIII. do XV. stoljeća, Građa za gospodarsku povijest Hrvatske, knj. 5, 1955. 47 N. dj., str. 166. 48 N. dj., str. 170. 49 Isprave zahumskih vladara iz XI. i XII. st. o Babinu polju na otoku Mljetu, HZ XIII, 1960, str. 155—166. 50 N. dj., str. 166. 51 Povelje kneza Dese o Mljetu, Prilozi za književnost itd. XXVIII, 1962, sv. 1—2, str. 5—16 (dalje = Povelje kneza Dese).