ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)
Strana - 189
toga, koristeći se opštim prilikama, upao je oko 1148/9 u oblast kneza Radoslava i oteo mu Trebinje i Duklju (Zetu) sem primorja«. Već 1153. dobiva Desa od Manojla Dendru, a 1162. postaje ipak veliki župan. 1165. ga je naslijedio Tihomir (1165—1168). U Zahumlju se pak sve do 1199. nalazi Miroslav, mlađi Tihomirov brat. »Prema tome dakle, Zahumlje — koje je neko vreme bilo nezavisno (o. 1126—1130) — po mome je mišljenju postalo odelita administrativna čest Srbije od vremena propasti dukljanskoga kralja Đure i takovom ostalo kroz sve vreme Nemanjića«. 26 Kako su i neki svjedoci u Desinoj ispravi prema Šišiću »istoriska lica onoga vremena«, on nastoji poduprijeti svoje mišljenje o ispravnosti Desine isprave poviješću Mljeta. Polazeći sa stajališta da se »Neretljanska oblast« raspala prije 1020, on je ustvrdio da se Korčula s Mljetom računala otad kao sastavni dio Zahumlja, odnosno srpske države, »dok najzad (oko početka XV veka) nije postao (tj. Mljet; N. K.) sastavna čest dubrovačke republike ...«. Dok je Mljet pripadao Zahumlju, »sve je njegovo žiteljstvo bilo podanik (kmet) zahumskoga kneza, plaćajući mu za obrađivanje zemlje izvesni danak...«. Zato se Desa i jest 1151. g., kako misli Šišić, »odrekao ne samo svih zemalja (oranica, livada i vinograda) na čitavom Mljetu, nego i danka mljetskih podanika prenevši ga na budući manastir sv. Marije«. 27 Da bi to zaista dokazao, Šišić je morao u Desinu ispravu umetnuti riječ tributum! 28 Tako je pripisivao Desi prava na koja ni falsifikator nije mislio. Uvjeren da su i sve ostale isprave samostana autentične, Šišić zaključuje »da nije bilo ni razloga ni prilike falsifikovanju isprave Dese od 1151.«, kao i to »da nas svi ovi razlozi, i diplomatički i istoriski, mogu dovoljno da ubede, da je isprava kneza Dese od 1151 autentična«. 29 Sve donedavna historiografija je u pitanju mljetskih isprava i lokrumskih falsifikata išla uglavnom putem koji je utro Šišić. Tako je već 1931. B. Gušić u prilogu o tome »Kako je Mljet pripao dubrovačkoj republici« 30 prihvatio njegove tvrdnje. Štaviše, prema njegovu uvjerenju Šišić je »nedvojbeno dokazao autentičnost Desine darovnice«. 31 Ali on se u nekim pojedinostima udaljio od njega. Tako on misli da vlast Nemanjića nije bila »baš uvijek naročito stalna«, jer darovnica Stefana Provjenčanoga ne spominje fundacionu Desinu ispravu, »štaviše, ponovo se izrijekom daje 'otok vs i Babino polje' zajedno sa nekim drugim posjedima u susjednom stonskom primorju i na Korčuli«. 32 Pozivajući se na ispravu iz 1215 33 , on misli »da je neko vrijeme prije konsolidacije nove srpske države pod Stefanom Prvovjenčanim morala dubrovačka općina imati neka prava na izvjesne dohotke s ovih otoka«. 34 Gušić ovdje ne dodiruje pitanje lokrumskih falsifikata, tj. isprava o crkvici sv. Pankracija. Vraćajući se 1958. na historiju Mljeta 35 , on je ponešto proširio tuma26 N. dj., str. 249. 27 N. dj., str. 251. 28 »Et si quis prêter monachos S. Benedicti laboratum habet, vel in future- laborare insulam ipsam presumpserit tributum quod nobis dari solitum est prefacto eorum raonasterio aportet« (Letopis, str. 251—252). 2 ' N. dj., str. 255. 30 Iz dubrovačke prošlosti, Zbornik u čast M. Rešetara, Dubrovnik 1931, str. 47—54. 31 N. dj., str. 47. 32 N. dj., str. 48. 33 T. Smičiklas, CD III, str. 134. 34 N. dj., str. 48. 33 B. Gušić — C. Fisković, Otok Mljet, naš novi nacionalni park. Predavanja JAZU, sv. 17, 1958. 189
