ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 187

žuju drugoj povelji istog vladara — katoličkom manastiru na o. Mljetu kod Dubrovnika; isti način citata iz sv. Pisma, retorskih pitanja, direktnih apostrofiranja. ... To podudaranje između dve povelje, od kojih je jedna poznata samo po dubrovačkom prepisu iz XIV. v., a druga je do naših dana ležala u Sv. Gori — najlepši je dokaz da su obe autentične«.

11 Svoje je mišljenje o Stefanovoj mljetskoj povelji ponovio A. Solovjev i 1953. g.

12 Ali njegova obrana kao i Jireček ovo sumnjičenje nisu postali predmetom raspravljanja u novijoj historiografiji. Ne može se kazati da je posve nestalo zanimanje za mljetske isprave. Ali ni Šišić nije 1928. g. rekao mnogo više ili bar toliko da bi njegovo mišljenje vodilo konačnom rješenju. On je, doduše, bio odlučniji od svojih predšasnika. Na osnovu opsežne analize spomenute grupe isprava došao je do uvjerenja da se radi o falsifikatima. U njegovo je doba bilo poznato trinaest isprava, koje je on s obzirom na sadržaj podijelio u tri skupine: prvu čine isprave o utemeljivanju lokrumskog samostana i tobožnje darovnice crkve sv. Pankracija na Mljetu u Babinu Polju; drugu također tobožnje darovnice crkve sv. Martina u Šumetu u korist istog samostana i, najzad, »trećoj skupini pripada prepis isprave zahumskog kneza Dese od godine 1151«. Prva i posljednja, tj. fundaciona iz 1023. i Desina iz 1151. kao i jedna isprava iz druge skupine (datirana 1193. god.), prema Šišićevoj su ocjeni autentične, dok su sve ostale (12 isprava) falsifikati.

13 Šišić nije dolazio do svojih rezultata na osnovu brzopletih zaključaka. Raspravljanje o tim falsifikatima, koje je nazvao ekskursom,

14 popratio je historiografskim uvodom. Sretna okolnost, naime činjenica da je većina falsifikata sačuvana u obliku tobožnjih originala pružila je Šišiću mogućnost da na osnovu paleografske analize izvede zaključke. Ona ga je uvjerila da su isprave prve skupine »postale u prvoj polovini XIII veka, i postanjem svojim nikako ne prelaze u drugu polovicu, sem — možda — isprava blizanaka episkopa Gavrila i bana Borića«

15

. Na osnovu diplomatičke analize kao i međusobnog uspoređivanja falsifikata »dolazimo do pouzdana rezultata, da su ih pravili ljudi — bez sumnje lokrumski benediktovci — slabo vesti sastavljanju isprava, dakle taki, koji su doduše imali u rukama autentičnih isprava svoga vremena, pa i ranijega, ali pisanje isprava nije im bilo redovito zanimanje«.

16 Oni su se prema Šišićevim predmnijevanjima služili i nekim »primitivnim, ali autentičnim zahumskim ispravama«. Povod falsificiranju valja tražiti »u darovanju srpskoga kralja Stefana Prvovenčanoga (oko 1220«

17

), jer je tada, kako šišić misli, bio ugrožen dotadašnji posjed lokrumskog samostana na Mljetu (tj. Babino Polje s crkvom sv. Pankracija). Nakon darovnice nastaje »proces pred zahumskim vlastima, i ti su falsifikati trebali da budu od koristi benediktovcima u tvrđenju, da je crkva Sv. Pankracija s njenom zem11 N. dj., str. 76. 12 SvedoČanstva pravoslavnih izvora o bogumilstvu na Balkanu, Godišnjak istorijskog društva Bosne i Hercegovine V, 1953, str. 71—72. (dalje = Godišnjak V). 13 Letopis, str. 202. 14 N. dj., str. 184. «s N. dj., str. 211. 16 N. dj., str. 225. n N. dj., str. 226. 187