ARHIVSKI VJESNIK 9. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 330

arhivu. Propisi o spisima u biskupskom arhivu vrijede i za spise ostalih arhiva. Kanon 384. donosi propise o korištenju spisa iz biskupkih i župskih arhiva. Kanon 435. donosi odredbe o vlasti kapitularnog vikara (dok se ne popuni biskupska stolica nakon smrti biskupa), među ostalima i odredbe kako se smije služiti spisima iz tajnog biskupkog arhiva. Kanon 470. govori o dužnostima župnika prema knjigama i spisima u župskom arhivu. Kanon 1522, 2 — 3. Kad novi upravitelj crkvenih dobara prima upravu, treba načiniti iscrpan inventar svega što prima. Jedan primjerak inventara treba čuvati u arhivu uprave, a drugi u arhivu biskupije i u njih bilježiti daljnje promjene. Kanon 1523, 5—6. Upravitelji crkvenih dobara moraju voditi knjige primitaka i izdataka, a spise i isprave koje se odnose na crkvena dobra moraju se u crkvenom arhivu uredno čuvati. Kanon 1548. Radi li se o kakvim zakladama, treba o tom sastaviti isprave od kojih će se jedan primjerak čuvati u arhivu biskupije, a drugi u arhivu pravne osobe na koju se zaklada odnosi. Kanon 2383. Župnik koji ne bi prema pravnim odredbama vodio i čuvao župske knjige, treba biti kažnjen od Ordinarija. Još se na nekoliko mjesta spominju neki poslovi u vezi s arhivima, no ti su manje važni i uglavnom su već sadržani u gore iznesenim propisima. Ove se odredbe dalje razrađuju novim instrukcijama i odredbama, ponajviše za područje Italije, a povezuju se s nekim starijim uredbama, koje na taj način dobivaju zakonsko značenje i za sadašnje doba. Tako Državno tajništvo 15. 4. 1923. daje biskupima Italije norme i instrukcije o čuvanju i upotrebi crkvenih arhiva i biblioteka pozivajući se na gore spomenute okružnice od 30. 9. 1902. i 12. 12. 1907. (str. 194—203). Ovom instrukcijom traže se informacije: 1) o crkvenim arhivima i knjižnicama (o stanju, čuvanju, smještaju, o mogućnosti naučnog istraživanja); 2) o dijecezanskoj komisiji za dokumente i spomenike kulture; 3) o dijecezanskim muzejima, i 4) o sinodalnim ili dijecezanskim odredbama o materiji ove instrukcije. Treba spomenuti okružnicu kardinala b'bliotekara i arhivara od 1. 11. 1942. ordinarijima Italije, kojom traži da se pošalju bar sumarni opisi i inventari arhiva pod njihovom jurisdikcijom. Prilažu se formulari za izvještaje o stanju arhiva i knjižnica (str. 210—226). Nadalje je važna instrukcija istog kardinala iz studenoga 1950. god. o fotosnimanju dokumenata i dragocjenosti koje se nalaze u crkvenim arhivima, knjižnicama i muzejima, kome da ^se fotokopije stave na raspolaganje i na koji način (str. 235—243). Pismom Državnog tajništva kardinalu Mercati od 5. 4. 1955. osniva se Papinska komisija za brigu oko crkvenih arhiva u Italiji (Pontificia Commissio Ecclesiasticis Italiae Tabulariis curandis) — (str. 246—247), za koju papa Ivan XXIII donosi »Statut« 29. 2. 1960. Prema statutu Papinska komisija ima 6 stalnih članova imenovanih od Pape na prijedlog predsjednika Komisije. Predsjednik je prefekt Tajnog vatikanskog arhiva. U Komisiju ulaze još i članovi savjetnici, koje opet imenuje Papa na prijedlog predsjednika, a postoje još i dopisni članovi koje imenuje sam predsjednik Komisije (str. 259—262). Na kraju su još 2 važna dokumenta: Upute Papinske komisije ordinarijima i redovničkim poglavarima o upravljanju crkvenim arhivima od 5. 12. 1960, sa važnim podacima za izradu statuta i pravilnika, te pismo Kongregacije za sjemeništa i univerzitete od 27. 5. 1963, kojim se osniva i uređuje specijalni tečaj arhivistike u velikim sjemeništima Italije s programom predavanja iz arhivistike (str. 272-277). Konačno, slijede još 2 dodatka (str. 289-347). U prvom (Appendix) nalaze se dva predavanja: jedno kardinala A. G. Roncallija (kasnijeg pape Ivana XXIII), a drugo milanskog nadbiskupa G. B.