ARHIVSKI VJESNIK 9. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 307

Prigodom imenovanja samih biskupa i opata izdavale su se » bullae provisionis« ili »confirmationis« u prisutnosti pape i kardinalskog zbora.

12 Tom prilikom biskupi i opati

13 kojih su godišnji prihodi iznosili 100 forinta morali su se osobno ili preko posrednika obvezati da će u pogodno vrijeme platiti taksu koja se nazivala »commune servitium«. Ta je taksa odgovarala trećini prihoda dobivenih od beneficija kroz jednu godinu. Stoga je najniža svota koja se plaćala bila 33 1/3 for., iako se katkada u Knjigama obligacija nalaze i takse od 25 ili 30 for. Ako je prelat umro, a nije platio obećanu svotu, njegov nasljednik morao je za njega nadoknaditi.

14 Jedino je olakšanje bilo ako je beneficij ostao dva puta kroz jednu godinu bez prelata, jer se tada taksa plaćala samo jednom. Izvršenje datih obaveza bilo je veoma strogo. Tko nije u određeno vrijeme platio taksu, upadao je u crkv. kazne. Novac dobiven kao »com. serv.« dijelio se na dva dijela. Polovica je išla papinskoj komori (camera apostolica), a druga polovica kardinalskoj komori (camera collegii cardinalium). Polovica svote što je dobivala kardinalska komora dijelila se u jednakim dijelovima među kardinalima koji su se nalazili u konsistoriju prigodom predavanja bule crkv. dostojanstvenicima. Da bi se moglo doznati koliko su pojedini biskupi i opati imali godišnjeg prihoda, pape su slali u crkv. pokrajine svoje kolektore ili legate da prema prihodima odrede taksu. U svojim procjenama kolektori su redovno upotrebljavali tada već općenito prihvaćen novac forint.

15 Taksa koja je jednom bila određena, osim u rijetkim slučajevima, ostajala je ista kroz period koji obrađujemo. Početak i razvoj tog plaćanja ne može se tačno odrediti, iako Hoberg u navedenom djelu daje neke podatke. Tako je sigurno da je od početka XIII st. apostolska komora tražila novac prigodom papinskih potvrđivanja i imenovanja pojedinih biskupa. Za Aleksandra IV (1254—1261) prvi je put upisana taksa pod imenom »com. serv.« i nagrada za kardinalske usluge. Od 1295. izvori redovno spominju da polovica svote ide kardinalima. Papa Ivan XXII (1316—1334) nazivlje to plaćanje »starim običajem« i njegov pontifikat je dao konačni, već opisani, oblik tog podavanja. 11 Te su se bule izdavale na svečanoj skupštini kardinala (consistorium) u prisutnosti pape, koji je predsjedao kardinalskom zboru. Vidi: F. X. Wernz, lus canonicum (u red. P. Vidal), II izd., t. II, str. 474. si. 13 H. Hoberg, n. dj. str. X bilj. 1. U XIV st. obvezivali su se na takva ista podavanja i generali nekih redova. Ivan XXII je naredio g. 1332. da tu taksu plaćaju »izuzeti« priorati. Ukinuvši taj dekret Urban V odredio je g. 1365. neka takav priorat mjesto tog podavanja plaća anate. 14 N. dj. str. IX. Koncil u Konstanci g. 1418. je odredio da nasljednici ne plaćaju zaostatke svojih prethodnika. 15 To je zlatni fiorentinski novac, kojega je Firenza počela kovati g. 1252. (težina mu je bila 3,55 grama s 24 karata zlata). Njega su ubrzo prihvatili tal. gradovi i među njima papinska komora. Genova, a nešto kasnije Venecija (1284) počeli su kovati novac po uzoru fiorina. Papinski kolektori uveli su ga u Njemačku, gdje se po zlatu prozvao gulden. Vidi, Josef Kulischer, Opća ekonomska povijest, Zagreb 1957, str. 317; Gino Luzzato, Ekonomska povijest Italije, Zagreb 1960, str. 321. si. Osim tog plaćanja biskupi i opati morali su prigodom imenovanja ujedno se obavezati na plaćanje i tzv. »servitia minuta«, koja su bila namijenjena papinskim službenicima (4 dijela) i činovnicima rimske kurije (1 dio). Zanimljiv je bio način tog plaćanja. Npr. ako je biskup imao godišnji prihod 600 for., on se morao obvezati na taksu od 200 for. za »commune servitium«. Od te svote dobivali su kardinali 100 for. Ako je pri činu predaje bule imenovanja bilo prisutno 25 kardinala, svaki je pojedini kardinal primao 4 for. Ta 4 for. bila su osnova, za plaćanje »servitia minuta«. Naime, biskup je morao platiti 5 puta 4 for., tj. 16 for. papinskim službenicima, a "4 for. činovnicima kurije. Vidi Hoberg, n. dj. str. X, bilj. 3.