ARHIVSKI VJESNIK 9. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 234

imala svoja nepisana pravila i tradicije, koje su pisca usmjeravale na to koje će događaje spomenuti i kako će ih obraditi

432

. Osim toga treba voditi računa i o općoj težnji autora ovakvih ljetopisa, da i emocionalno što više djeluju na čitaoca, pa kroz tu prizmu vrše izbor: »važnijih« događaja, dramatičnih zbivanja, ratnih sukoba, nasilnih smrti, čudesa i si. koje će obraditi u svojim djelima

433

. Kod naših navedenih autora prevladavaju također djela pragmatističke tendencije. Kod takvih djela je naravno od posebnog interesa, ako je više autora pisalo o istoj materiji, a sa suprotnih tendencija. Takav je npr. slučaj kod nepoznatih ljetopisaca koji su opisali opsadu Zadra

434

. Daljnja njihova karakteristika, poznata iz prakse u ostalom svijetu, očituje se u tome što se za pojedina djela napuštaju stari nazivi »kronika« i »ljetopis«, i uvode se novi »historija« i »komentari«. I u tome što se neki autori posvećuju samo opisu pretežno savremenih im zbivanja, također se ogleda utjecaj opće prakse na naše autore. Isti je slučaj i s pojavom epistolografije, tako omiljene u epohi humanizma i renesanse, a i kasnije, koja se kako smo vidjeli, i kod nas javlja u zanimljivom djelu poznatog humaniste Ivana Viteza iz Sredne, aktivnog pregaoca na poticanju humanističkih studija u Ugarskoj, već uoči vladavine Matije Korvina, a i kasnije pod njegovom vladom

435

. Za njega, pa za Feliksa ^

32 Rački F., Prilozi

. . . str. 186 navodi i za humanističku historiografiju, kao njena »stanovišta«, slijedeće: . . . »Imajući pred očima rečenicu Ciceronovu o vrijednosti historije (de oratore II, 9.36) držali su, da je zadaća poviesti, da ne samo događaje bilježi i pripovieda, nego da i potiče na kreposti, koje stari svijet slavi, na domoljublje, hrabrost, veledušnost, na osobne vrline, na vještine političkoga i društvenoga života, a ponajprije na rječitost«. No, da se pri tome radi o znanosti, u to humanistički autori nisu sumnjali. Tako i dubrovački kancelar Johannes Laurentius Reginus Feltrensis, sredinom 15. st., u jednoj od svojih pjesama kazuje: »Felice quel che senza dubio crede la scientia sopra l tutto esser regina et di tal disciplina si Sforza notricarsi e di tal cibo«. »La scientia e nemicha degli animi vitlani e sonolenti, pegri, ociosi, vani e mal contenti.« »Per lei havem memoria del passato: una ferma noticia del présente, et l'avenir in parte n e donato« .. . .... »(v. Rešetar M., Pjesme Ivana Lovra Regina, dubrovačkoga kancelara XV vijeka, »Građa za povjest hrv. knjiž., knj. 3, Zagreb 1901, str. 29). 433 Već samim izborom sadržaja ističe se želja, da se o određenim događajima sačuva trajna uspomena i pođuka potomstvu. Ponekad se to već uvodno naglašava. Tako npr. i »Chronica Jadertina« počinje riječima: »Decet acta strenua in chronicis hvstoriographo sermone recondere, non solum ut praeteritorum habeatur memoria, sed etiam ut magnifica virtus in moderno principe digne laudata exemplum prebeat probitatis ad posteros« ... (Rački F., Ocjena .... II, str. 558). Pisac sasvim jasno izražava želju da baš »hvstoriographo sermone« preda potomstvu tu uspomenu i poduku. 434 Rački F., Ocjena .... I, str. 559. 435 Rački F.,' Prilozi.... str. 184; Fraknoi W., n.d. str. 291—292; isti, Johannes Vitez de Zredna Varadiensis Episcopi orationes politicae et Aeneae Sylvii Piccolominii ad eundem scriptae epistolae (Budapestini 1878); isti, Vitez Janos élete (Budapest 1878). Cit. Schwandtnerovom izdanju (v. našu bilješku br 414), odnosno cijelom drugom svesku ove edicije, predgovor je napisao Matthias Belius, koji obrazlaže (str. VIII) historiografsku vrijednost političkih »Poslanica« Ivana Viteza iz Sredne ovim riječima: . . . »nihil nos, ad exculceratam atque tempestosam periodum illam temporum, qua Johannes Hunyadi ad clavum reipublicae Gubernator sedebat, illustrandam, exoptatius, nancisci potuisse, quam sunt haec Zredne Epistolae« .... 234