ARHIVSKI VJESNIK 9. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 231

— Ljudevita Crijevića — Tuberona (1450 — 1527), Dubrovčanina, benediktinskog opata: »Commentarii de temporibus suis«

417

, i — Stjepana Brodarica (1480—• 1539), iz Jerošina u Slavoniji, biskupa, diplomate ugarskog dvora: »De conflictu Hungarorum cum Turcis ad Mohach«

418

. Ako u našim gradovima i nije bilo šire prakse formalnog imenovanja službenih gradskih historiografa, i među navedenim piscima veći dio su bili istaknute ličnosti u političkom životu svoje sredine, a neki od njih i na širem planu naših krajeva, pa i preko tih okvira. To im je s jedne strane omogućavalo bolje poznavanje tekućih historijskih zbivanja, omogućavalo im je i pristup raznoj arhivskoj dokumentaciji, ali su im s druge strane njihov zvanični položaj i funkcije, pripadnost vladajućima ili njihovim strankama, i zavisnost od njih, ograničavali obim njihova izlaganja, i način tretiranja historijskih događaja i obim upotrebe građe. Ovi se faktori ne odražavaju jednako kod svih autora. Zavisilo je i o subjektivnim odlikama pisca, i o općem stilu kroničarskog i ljetopisnog rada u datoj historijskoj epohi — ali ništa manje i od konkretnih društveno-političkih odnosa i prilika u sredinama gdje su pisci živjeli — koje će historijske događaje spomenuti, što će o njima reći, i koje dokumentarne izvore mogu koristiti za svoja djela. To je važan faktor, i u djelima koja nisu tako izrazito tendenciozna, i koje se ocjenjivalo da su »bez svakog historičkog pragmatizma«

419

. Treba naglasiti zavisnost rada ovih pisaca o političkim prilikama u njihovim gradovima. Nesumnjiva je činjenca da su spomenuta ograničenja i zavisnost došli posebno do izražaja u gradovima, u kojima se učvrstila oligarhija vladajuće vlastele. U tom pogledu posebno je karakterističan primjer Dubrovnik. Dubrovačka su vlastela, kao i ona mletačka, vrlo pažljivo pratila historiografski rad u svome gradu, nadzirući i napisane tekstove

420

. Sasvim je sigurno da Dubrovnikom nisu mogli kolati rukopisi kronika ili ljetopisa, napisanih van spomenutog nadzora. Stoga i nisu opravdani, odnosno nisu opravdani u cjelini, prigovori, koji polaze od toga da u dubrovačkim ljetopisima o mnogim historijskim događajima nema spomena, pa naglašavaju: »u koječemu još, ili su prazni, ili hramlju ljetopisi«; ... »a ljetopisi ćute!«; ... »ljetopisi opet ćute«; ...»mukom zamukli ljetopisi«!

421

. Nesumnjivo je, naime, da jednim dijelom moramo ovo »ćutanje« ljetopisaca pripisati i tome, što vlasti nisu dozvoljavale da se o nekim događajima piše, ili su pak tolerirale da se o njima tek nešto sasvim ukratko i općenito zabilježi. Drugačija je dakako situacija kada pisac i ne izrađuje neko historiografsku djelo. Takav je naprimjer slučaj kod spomenutog Ivana arhiđakona goričkog, koji u svom »Statutu» zagrebačkog Kaptola sabire i i redigira pravne propise, pa mora da koristi svu građu, koja može da mu posluži za utvrđivanje tekstova dotadašnjih propisa, a isto tako unosi 417 Šišić, F., n.d. str. 17—21. *M Znameniti i zaslužni Hrvati (Zagreb 1925), str. 39—40; EJ, sv. 2, str. 228—229. 419 Rački F., Ocjena . . . (»Književnik« II, Zagreb 1865), str. 45., u ocjeni za »Memoriale« P. Pavlovića. 420 Medini M., n.d. str. 12... . »jer u Analima ima i drugih znakova da je vlast pazila što se u njima piše« .... 421 Nodilo N., Prvi ljetopisci

.... str. 102—104. 231