ARHIVSKI VJESNIK 9. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 172

onera, tako uobičajeni i tako jednoobrazni u skoro svim statutima razvijenijih srednjovjekovnih gradova i općina, a po kojima su određeni općinski funkcioneri (po pravilu: članovi određenih vijeća, zamjenici knezova ili potestata, diplomatski agenti, sekretari, kancelari i si.) prisizali da će strogo čuvati službenu tajnu povjerenu im od viših organa. Isto tako nalazimo u brojnim statutima 13. stoljeća, da se tajnama smatraju npr. i prijave protiv počinitelja određenih krivičnih djela, ili prijave općinskih dužnika i si. Stoga je u nekim općinama izričito propisano da su privatnom korištenju dostupni samo spisi »que publice erunt«

109

. Drugo je otvoreno pitanje u tome, da li se sistem maksimalne liberalizacije u Sieni odnosi samo na pripadnike sijenske općine, ili se odnosi i na strance. Po doslovnom tekstu citiranih statutarnih odredbi reklo bi se, da su domaći i strani korisnici izjednačeni. Sudeći međutim po praksi drugih talijanskih gradova, vjerojatnije će biti da su i u Sieni stranci, bar za dobivanje prepisa sijenskih dokumenata, morali, pribaviti prethodnu dozvolu nadležnih općinskih organa

110

. I sistemu gradskih statutarnih prava, i temeljnom načelu obrane »općinskih prava« u ovom vremenu poznatih stalnih sporova i sukoba naročito među susjednim komunama, a i pravnom statusu građanina srednjovjekovne komune, odgovara takvo faktično stanje stvari. Jedino se posebnim ugovorima između komuna moglo predvidjeti drugačije. Jedno je ograničenje pune slobode korištenja sasvim sigurno postojalo i prema sijenskim statutarnim propisima. Sastojalo se u tome da privatni korisnik mora platiti, po određenoj tarifi, naknadu notarima ili kancelarima koji mu izrade naručeni prijepis dokumenta, naprotiv dok se izdavanje takvih prijepisa za službene potrebe vršilo bez naplate

111

. Postojalo je uz to još jedno ograničenje mnogo šireg i težeg značenja. Ono nije pravne već faktične naravi. Proizlazilo je iz stepena obrazovanja i pismenosti stanovništva. I u razvijenijim komunama, kao što je bila i Siena, u 13. i 14. stoljeću još uvijek je pismenost ograničena na razmjerno uži krug stanovništva. Samo taj uži krug mogao je, dakle, efektivno i u punoj mjeri koristiti proglašenu i zakonski garantiranu slobodu korištenja građe. Dosljedno tome, čitav režim slobodnog korištenja ostao je znatnim dijelom deklarativnog karaktera. U 13. stoljeću počinje doduše da se ponešto ublažava oštrina ovog problema, time što se u kancelarijama i notarijatima evropskih trgovačkih gradova prelazi s latinskog na narodni jezik

112

. No, to je bio samo početak i tek potkraj srednjega vijeka ima neko veće značenje. Osim toga od znatnog utjecaja su dvije činjenice. S jedne strane međunarodna trgovina traži univerzalniji jezik sporazumijevanja, a s druge strane gradski se patricij at, uz ostalo, i latinskim jezikom društveno-politički nastoji ograditi od ostalih društvenih slojeva. Napokon, nije u pitanju samo vrsta jezika, ,w Casanova E.; Archivistica (Siena 1928), str. 331. 110 Isto, str. 329, gdje se navodi takav režim za grad Prato u Toscani, prema odredbi od 30. XII 1291. god. 111 Isto, str. 325. 112 Bresslau H., Handbuch der Urkundenlehre (Leipzig 1889), str. 60O i slijed; Erben—Schmitz—Redlich, Urkundenlehre, I Teil (München—Berlin 1907) str. 228; Pirenne H., Povijest Evrope (Zagreb 1956), str. 168. 172