ARHIVSKI VJESNIK 7-8. (ZAGREB, 1964-1965.)

Strana - 363

pri tome svakako uzet u obzir i — kompleksni karakter arhivskih ustanova. Taj pak za stvarno uspješnu arhivsku službu nužno pretpostavlja skladan i harmoničan razvoj svih komponenata spomenute kompleksnosti, dok bi njen uspjeh otežavalo preferiranje bilo koje jednostrane — »resorne« orijentacije. S gledišta perspektivnog razvoja, mišljenja smo, da će trebati kod ovog pitanja voditi računa o činjenici, da je arhivska služba jedna važna komponenta moderne dokumentacione službe, kakvu savremene i perspektivne naučne i društvene potrebe sve imperativnije traže, pa će one očito, prije ili kasnije, morati da dovedu do uže suradnje statističkih zavoda, arhiva, naučnih biblioteka, bibliografskih instituta i raznih »centara za dokumentaciju«, kao dijelova spomenutog kompleksa moderne dokumentacione službe. Naš je Zakon u izvjesnom vidu već naglasio ove okolnosti, stavljajući u dužnost arhivskim ustanovama, da razvijaju suradnju, uz ostalo, i sa »srodnim ustanovama dokumentacione službe« a »radi unapređenja arhivske službe, naučnog rada i korištenja arhivske građe« (st.2 čl. 33). V Potpunost pravnog mehanizma »zaštite arhivske građe« Dosadašnje iskustvo dovoljno nas je podučilo što znači, i koliko neprilika uzrokuje, pomanjkanje takve potpunosti, pa je razumljivo što je njeno ostvarenje uzeto za jednu od najvažnijih principijelnih osnova našeg novog arhivskog zakonodavstva. Već iz ovako postavljenog problema jasno je da ima više komponenata, kojima se realizira potpunost pravnog mehanizma »zaštite arhivske građe«. Prije svega radi se o pitanju kakva je potpunost osnovnog teksta našeg Zakona, sadržanog u njegovim čl. 1—60, a podijeljenog u četiri poglavlja: I »Opće odredbe« (čl. 1—12); II »Arhivska i registraturna građa« (čl. 13—31), III »Organi za zaštitu arhivske građe« (čl. 32—46); IV »Upravljanje arhivima« (čl. 47—55), i V »Arhivski savjet« (čl. 56—60). Uporedivši taj tekst sa savremenim arhivskim zakonodavstvom drugih država, te sa stepenom razvoja naše arhivske službe i njenim konkretnim i realnim (sadašnjim i perspektivnim) potrebama i mogućnostima, mislimo da se s punim opravdanjem može reći, da je naš Zakon i obuhvatio i normirao na odgovarajući način, sva važnija pitanja, koja se po zakonodavnopravnoj tehnici i politici u našoj zemlji smatraju zakonskom materijom. Svaka ozbiljnija analiza će to nesumnjivo potvrditi. Pogotovo ako je dovoljno konkretna i racionalna, te ako vodi računa o svim navedenim elementima ocjene. Od preostalih komponenata ponajprije su to kaznene odredbe u samom Zakonu, i to dovoljno razrađene kaznene odredbe. Zatim, to su odgovarajući i dovoljni provedbeni propisi, koje Zakon treba da predvidi. Nadalje, to su i odgovarajuće norme u statutima i općim aktima arhivskih ustanova. Konačno, pridolaze svemu tome odluke, razne forme zaključaka i mjera, što će ih donositi savezni i republički Arhivski savjet i zajednice arhivskih ustanova. Nabrojenim redom ćemo i obraditi te preostale komponente. Iz odredaba čl. 61 i 62 našega Zakona vidimo, da je on kaznenim odredbama posvetio mnogo pažnje u nastojanju da ih što pažljivije razradi, 363