ARHIVSKI VJESNIK 6. (ZAGREB, 1963.)

Strana - 36

obojica amo dosta poznati i na veoma lijepu glasu. Vrijeme bi bilo uvijek Sto prije to bolje, da se, ako se što uradi, ne gubi ni časa nego da se organizujemo zajedno, a za mjesto ja bih bio za Zadar. Istina u Beču se više razilazimo, ali držim da ne bi bilo korisno, kad bi se u ovaj naš domaći posao miješao iko osvem naših ljudi. Svakako pak morali bi da sudjeluju ovoj akciji bar 4—5 prestavnika stare opozicije, naime pravaša. Sad sam baš primio list od Dra. Trumbića, kojim me pita poviše ove stvari. On regbi da je protivan, jer cijeni da članovi nar. stranke nijesu Hrvati, te da neće popustiti. Ja bih ipak bio zato da se pokuša. Mi a i Vi tamo, te zajedno radimo i jednako mislimo svakako bi dobili. U najgorem slučaju polučilo bi se združenje »šesterice« i pravaša. Ako se dalje ne bi uspjelo, mi bi i ovako slavili veliku moralnu pobjedu pred narodom, jer smo prvi došli i pružili ruku za slogu, a oni je nijesu primili. Ako je pak megju dalmatinskim Hrvatima borba neizbježiva, kao što svi simptomi kažu, naša strana bi se ovim korakom znatno ojačala, na račun narodne stranke koja bi dosta izgubila. Evo ovo je moje skromno mnijenje. Meni je velika čast, da se taki čovjek za nj upitao i drago bi mi bilo kad bi së prihvatilo. Sad dozvolite da Vam ovom prigodom izrazim moju sućut radi Vaše teške žalosti smrću Vašeg gospodina oca, koga sam imao čast lično poznati te primite iskreni hrvatski pozdrav od Vama odanoga 1 Otkriće Gundulićeva spomenika izvršeno je 25. VI 1893. 2 Vojnović dr Konstantin, sveuč. profesor, pravnik i političar (Hercegnovi, 2. III 1832 — Dubrovnik, 20. V 1903). Clan Dalmatinskog sabora od 1863—1875, a 'Hrvatskog sabora 1878—1884. Kad je 1874. osnovano Sveučilište u Zagrebu, postaje redovnim profesorom građanskog prava na Pravnom fakultetu. Za god. 1877—78. izabran je rektorom Hrvatskog sveučilišta. God. 1890. postaje pravim članom Jugoslavenske akademije. God. 1891. na prijedlog bana Khuena bude umirovljen. Zbog slabog zdravlja 1892. napušta Zagreb i odlazi u Dubrovnik, gdje je do smrti radio kao odvjetnik. Napisao je mnogo rasprava iz pravne povijesti Dubrovnika. Više o njemu vidi: »Obzor«, jubilarni broj, 1910; »Narodni list«, jubilarni broj, 1912; F. Sišić, Dr Konstantin knez. Vojnović, »Ljetopis JAZU«, 1910, knj. 24. 5 Klaić dr Miho, političar i narodni preporoditelj Dalmacije (Dubrovnik, 19. VIII 1829 — Zadar, 3. I 1896). U Padovi promoviran za doktora nauka kao inženjer i arhitekt. U Beču se osposobi za profesora fizike i matematike na srednjoj školi. Od 1861. do smrti zastupnik u Dalmatinskom saboru, od 1872. i u Carevinskom vijeću, koje ga redovno bira u delegacije (izaslanstva bečkog i peštanskog parlamenta, nadležnog za poslove zajedničke Austriji i Ugarskoj). Progonjen kao vođa narodnog preporoda u Dalmaciji napušta profesorsku službu i potpuno se posvećuje politici. Uz Miha Pavlinovića jedan od pokretača »Narodnog lista«, njegov glavni suradnik i inspirator, naročito za spoljnu politiku. Od 1870. kad je Narodna hrvatska stranka dobila većinu u Saboru, pa do smrti član Zemaljskog odbora (izvršnog organa sabora). Podupirao je Bosansko-hercegovački ustanak. Srpski ministar Ristić ponudio mu je mjesto poslanika Srbije u Rimu. Pod njegovim vodstvom pohrvaćene su dalmatinske općine, osim zadarske, osnovne i srednje škole, osim jedne gimnazije, Sabor i Zemaljski odbor. Opširnije vidi o njemu: »Narodni list«, jubilarni broj, 1912; »Arhivski vjesnik«, III, Zagreb 1960, str. 119—155. 4 Amruš dr Milan, javni radnik (Slav. Brod, 1. X 1848 — Zagreb, 26. V 1919). Liječnik i doktor prava. Poslanik Neodvisne narodne stranke u Hrvatskom saboru; načelnik grada Zagreba (1890—1892. i 1904—1910); odjelni predstojnik za bogoštovlje i nastavu hrvatske vlade za Tomašićeva banovanja (1910—1912). Opširnije vidi: »Riječ SHS«, 1919, br. 200 i 201. ASRH, Akvizicija br. 7—1946. 36