ARHIVSKI VJESNIK 6. (ZAGREB, 1963.)

Strana - 300

oštećuje djelovanjem željezno-galske tinte, ako je u nju dodano suviše kiseline prilikom priprave (probijanje papira na mjestima gdje se nalazi tekst pisan takvom tintom). Kiselost papira raste i djelovanjem nekih vrsta plijesni. Prema tome u toku restauriranja treba nastojati da se pH vrijednost papira približi što je više moguće neutralnoj reakciji (pH vrijednost pokazuje stepen kiselosti odnosno bazičnosti nekog medija a ima vrijednost od 1-14. Neutralni medij ima pH 7: što je pH vrijednost manja od 7 kiselost je veća, a što je pH veći od 7 veća je bazičnost dotičnog medija). Postoji nekoliko metoda za neutralizaciju papira koje se upotrebljavaju u restauratorskoj praksi. Jedan od najperspektivnijih i najpopularnijih u posljednje vrijeme je uvođenje kalcijevog i magnezijevog karbonata u papir. Kao osnova za taj postupak poslužila je činjenica da se papir koji je u svom sastavu imao stanovitu količinu kalcijevog karbonata sačuvao u nepromijenjenom stanju kroz više stoljeća. Autor vrlo elegantne metode neutralizacije tim solima je W.J. Barrow, koji je tu metodu razradio. O rezultatima njegovog eksperimentalnog rada postoji vrlo opsežna literatura. O ovoj metodi dali su pozitivno mišljenje i mnogi renomirani specijalisti na polju zaštite i restauriranja dokumenata. To je ponukalo i stručnjake laboratorije biblioteke im. M. E. Saltykova-Scedrina da preispitaju metodu neutralizacije dokumenata na papiru kalcij evim i magnezij evim solima. Kao rezultat tih ispitivanja nastao je rad M. G. Blanka i J. P. Njukše: Opyt stabilizacii bumagi s pomošč'ju uglekislyh solej kal'cija i magnezija, (str. 61-68, 1 tab. 22 lit. cit.), (Pokusi stabilizacije papira kalcij evim i magnezij evim karbonatom). Prema W. J. Barrow-u neutralizacija papira vrši se na slijedeći način: Dokumenti se u. brončanim mrežicama uranjaju prvo na 20 minuta u 0,15 °/o-tnu otopinu kalcijevog hidroksida, a zatim na 20 minuta u 0,15 °/o-tnu otopinu kalcijevog: bikarbonata. Kao druga varijanta je uranjanje dokumenata u smjesu kalcijevog i magnezijevog bikarbonata. Dokument u takvoj otopini može ostati i do 20 sati. Kalcij ev hidroksid, odnosno kalcij ev i magnezij ev bikarbonat neutraliziraju kiselinu u papiru, a ostatak bikarbonata sušenjem na zraku prelazi u kalcij ev odnosno magnezij ev karbonat koji zaštićuje papir od djelovanja eventualno naknadno nastalih kiselina. U laboratoriju biblioteke im. M. E. Saltykova-Scedrina provedena su ispitivanja ovog postupka. Rezultati tih ispitivanja navedeni su u ovom radu, a pokazali su između ostalog i to da je čvrstoća neutraliziranog papira nakon procesa umjetnog starenja znatno veća od onog koji nije neutraliziran. Prema tome se može zaključiti da je neutralizacija papira jedan od vrlo korisnih postupaka u toku restauriranja. Mi bi sa svoje strane mogli, međutim, primijetiti slijedeće: Barrow je svoja ispitivanja vršio uglavnom na čistom papiru ili štampanom materijalu (isto kao i u laboratoriju biblioteke im. M. E. Saltykova-Scedrina). Kao što je poznato, štampani dokumenti mogu se uranjati u vodu bez opasnosti da se ošteti tekst. To je slučaj i sa dokumentima pisanim na pisaćoj mašini. Međutim postoji niz dokumenata koji su djelomično ili cijeli pisani suvremenom tintom, a koji ne podnose ni najmanje kvašenje u vodi. Kvašenjem u vodenim otopinama u roku od 40 minuta i više praktički bi se potpuno uništio tekst. Čak i izvjesni broj dokumenata pisanih željezno-galnom tintom, koja je mnogo otpornija prema djelovanju vode ne podnosi tako dugotrajno kvašenje u vodenim otopinama. Ni Barrow u svojim mnogobrojnim radovima, a ni autori ovog rada ne govore ništa o neutralizaciji takvih dokumenata. Potreba neutralizacije dokumenata koji se ne mogu uopće ili ne tako dugo kvasiti u vodi ponukala nas je da nađemo neko drugo rješenje, koje ćemo pokušati izložiti drugom prilikom. Kada se želi ustanoviti kako će neki postupak u toku restauriranja djelovati na dokumente uzima se neki slični obično novi papir (kao naj pristupačniji), na njemu se izvede cijela procedura a zatim se obrađuje umjetnim starenjem. Ako je papir nakon starenja jednak (ili približno jednak) izvornom, takav se postupak onda primjenjuje kod restauriranja oštećenih dokumenata. Međutim novi papir nije nipošto jednak onom oštećenom, pa .se postavilo pitanje, da li postoji razlika u djelovanju nekih postupaka na novi i već oštećeni papir. J. P. Njukša postavila si je zadatak da to provjeri. U prvom redu bilo je potrebno naći neko mjerilo prema kojem bi se rezultati takvih ispitivanja mogli svesti pod zajednički nazivnik. Jedan od načina određivanja 300