ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)

Strana - 304

male svilane Pavla Goretića. Ponajprije optužuje da je »Haebreus Lichtenstein« kao 'direktor zakupnika u vrijeme kada se Skupljaju čahure i ove godine postavio pred ulaz u Donji grad dva čovjeka da dočekuju ljude i kupuju čahure. Kao predsjednik odbora za svilarstvo on je to zabranio, a kad po nalogu Lichtensteina ljudi nisu htjeli otići, poslao je gradskog redara da jednog od njih dovede u gradsku kuću, na što se umiješao Goretić, spriječio odvođenje i grubo vrijeđao gradske redare. Bit će da je kod opće zategnutosti igrala neku ulogu i osoba direktora Lichtensteina, jer se navodi u izvještaju da je poslije došao činovnik svilane Friedberg i nastojao na pomirljiv način izgladiti sukob. Prigodom desetogodišnjice ugovora o otkupu svilenih čahura sklopljenog g. 1827. između kraljevskog erara i bečkih veletrgovaca, a kojemu ie ugovoru rok istjecao 1. I 1837, pozvalo je Ugarsko namjesničko vijeće okružnicom od 2. XII 1834. sva poglavarstva da izvijeste o stanju svilarstva i da li je desetogodišnje poslovanje zakupnika bilo na korist ili na štetu, odnosno da li je već došlo vrijeme da se svilogojstvo potpuno ostavi u privatnoj industriji, pa da joj erar prepusti svoje zgrade i pribor, koje je ovaj put bio predao bečkim zakupcima. U ime gradskog odbora za svilogojstvo izvjesilo je predsjednik toga odbora senator Krmpotić 30. X 1835. da su prema izjavi ravnatelja Lichtensteina zakupnici Hofriann i Goldstein preuzeli osječku kraljevsku tvornicu sa 18 kotlova za odmatanje (deglomeratoria ahena), koji su broj povećali sa 28, tako da je sada u njoj 46 kotlova. Za vrijeme tog zakupa privatnici su podigli slijedeće tvornice za odmatanje čahura: Rozalija Krmpotić sa 16 kotlova, Gabrijel Stanišić sa 16 kotlova, Katarina Ivanošić sa 12 kotlova i Pavao Goretić sa 2 kotla. Podignute su dakle 4 tvornice sa 46 kotlova. Koliko mu je poznato bit će slijedeće godine još više privatnih kotlova. Iz toga da se može zaključiti: onako kako je industrija privatnika za vrijeme zakupa daleko premašila količinu koju je prije zakupa proizvelo komorsko svilarstvo, tako će po isteku zakupa, kada zakup budu zamijenili privatnici i kada bude uklonjena smetnja zakupa, oni nadmašiti broj kotlova koji sad imaju zakupnici. Dalji položaj svilarstva u ugarskoj poli monarhije i u Vojnoj krajini riješen je prema okružnici Ugarskog narnjesničkog vijeća od 6. XII 1836. polovičnom mjerom. Budući da se svilogojstvo prema primljenim izvještajima nije još razvilo do tog stupnja da bi već sada moglo biti lišeno svakog javnog upravljanja i u cijelosti povjereno privatnoj industriji — »Njegovo se Veličanstvo, u svojoj očinskoj brizi za ovu nacionalnu industriju« udostojilo dopustiti da se zakupni ugovor sklopljen s bečkim veletrgovcima Hofmannom i sinovima te L. G. Goldstemom uz određene promjene produži za daljnjih pet godina, tj. do 1. I 1842. Prema § 6 imaju zakupnici za pojedine filatordjske kotlove predane im na upotrebu plaćati po 7 forinti, a povrh toga za filatorij, kuću inspektorata i pribor u gradu Osijeku 100 forinti i 24 carska dukata- Zakupnici su se nadalje obvezali da će svake godine zbog nagrađivanja onih koji su se najviše istakli u uzgajanju dudova staviti upravnim vlastima na raspolaganje 50 zlatnika za ugarsku polu, a 50 zlatnika za Vojnu krajinu. O osječkoj tvornici svile pružili su nam do sada najviše podataka osječki gradski spisi iz g. 1834. s obzirom na zlatnu kolajnu što ju je osječka tvornica svile za izloženu svoju svilu dobila na prvoj madžarskoj 304 —