ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)

Strana - 291

ganizam između krajišnika i njihovih njemačkih zapovjednika u Varaždinkom generalatu«. Vlasi ipak nisu prešu na stranu urotnika, ali »je značajno da je episkop Mijakić smijenjen i odveden u zatočenje pod optužbom da je sudjelovao- u zavjeri Zrinskog i Frankopana«.

153 Frankopana prati prema tome neuspjeh za neuspjehom. Heroersteinova brza akcija natjera i Bukovačkog preko granice u Tursku. Tako je za nekoliko dana nestao trag ustanku. Zato je i biskup mogao javiti caru iz Varaždina 29. III da su samo još neki pristaše »protivne strane« na teritoriju između Kupe i Save, dok »eeteros magnates et mobiles hic inveneram Varasdini, qui m. v, s. débita fidelitatis obsequia exhibuerunt omni possibili occasione«.

154 Zbog svega toga mislim da se ne bi moglo tvrditi kako je urota »naišla na znatan odjek«

155 u Hrvatskoj. Mnogo se tačnije izrazio o stanju u Hrvatskoj za urote I. Kukuljević još 1869. kad je rekao ovo: »Mi vidismo da uz Petra Zrinskoga u najopasnije doba od njegovih zemljaka nije stojao drugi nego nj est» njegovih rođaka, njekoliko njemu potčinjenih kapetanah, nješto njegovih primorskih podložnikah i nješto srbskih i bosanskih uskoka i pribjega, zajedno s pravoslavnim vladikom, koji su imali više samostalne odvažnosti, nego ostali prosti puk, i nego pogaženo građanstvo i otuđeno plemstvo«.

156 Razloge smo takvoj Petrovoj osamljenosti uglavnom mogli protumačiti: ako to nije bila klasna suprotnost, koja je kao zid dijelila seljaka od plemića odnosno velikaša, onda je to bilo međusobno suparništvo velikaša, među kojima je Zrinski bio samo primus inter pares. Taj je antagonizam bio tako jak da je nadvladao sve ostale obzire i natjerao Petrove protivnike u naručaj zajedničkog neprijatelja — »Nijemca«. Prema tome, nikakav pojam hrvatstva niti hrvatske domovine nije mogao okupiti tadašnje plemstvo. Da li je, uostalom takav pojam nacionalnosti u XVII st. postojao? Kad je Kukuljević 1869. povodom svog još i danas vrijednog priloga o književmcima u XVÏÏ st. morao utvrđivati neke činjenice, onda se nalazio u vrlo teškom položaju, ali je usprkos tome rekao ono što je smatrao istinitim. »Hrvati u prvoj polovini XVII vijeka s ove strane Velebita mirzdiše Niemce do zla boga, ali ne s narodnoga ponosa, jer jim kvariše ćud narodnu, i jer jim nedadoše napredovati u narodnom duhu; niti jedino stoga, jer jim vrijeđahu stara prava, običaje, uredbe itd

, nego budimo pravedni, pa recimo istinu, ako ne i laskateijnu; većom stranom radi toga, kao. jur gore spomenusmo, jer su vlastelinstvo i narod tjerali na red, i jer su jim otimali po- krajini dobra, vlasti i časti, docim su postojano podupirali bune seljaka proti vlastelom. Naprotiv trpili su ipak mirno Hrvati da im se poetičan i sladak jezik i duh talijanski sve to više širio po jadranskom primorju, a posve neugiađeni u ono doba jezik magjarski, u domaćem plemstvu i svećenstvu

. .. Dapače naši najumniji banovi, kao Ivan Draskovic i Nikola Zrinski izdavanu knjige magjanske

... Pojam Ugrin i Hrvat bijaše u ono doba istovetan. Država ugarska bijaše uznesena idea prva, siromašna kraljevina Hrvatska tekar 153. Historija naroda Jugoslavije II, str. 745 (lat. izd.). 154. Izprave o uroti, str. 121. 155. HiBt. zbornik VI, str. 132. 156. Književnici s ove strane Velebita, str. 140. — 291 — •