ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)

Strana - 282

1 je vina Ugarska i Hrvatska i novo stečene pokrajine«. Opterećujući Petra Frankopan nije to ni želio prikriti. Bukovački je, kaže on, isposlovao »pro donio Zriniana ejusque attinentibus et toti patriae« vrlo povoljne uvjete. Pitanje je da li bi sultan zaista zadovoljio tim uvjetima da je došlo do njihova 'Ostvarenja. Međutim, Frankopan je naveo zahtjeve koje je sultan postavio kao uvjet za prihvaćanje ugovora. Prvo, Zrinski je morao poslati svoga jedinca na dvije godine na Portu; drugo, krajiško pogranično područje treba da se podijeli na dva dijela; treće, da se milites Germni odmah izbace iz Krajine, ili neka se u neprijateljskoj namjeri napadne carsko područje kako bi se izazvao »bijes Nijemaca«, a sultan bi imao izgovor da ih kaosvoje saveznike brani, jer inače nema zakonske podloge da prekine mir s carem (»cum alias de jure et lege pacem cum vestra sacratisima maj estate violandi causam«).

81 Iz ovih sultanovih uvjeta — ukoliko su uopće tačno prenijeti — izbija vruća želja Hrvata da se na svaki način izbace »Nijemci« — milites Germani — krajiški zapvjednici. Valja, naime, upozoriti na činjenicu da je jedan veliki dio nižeg plemstva —• osobito oni Hrvati koji su bježali iz ugrožene prekokupske Hrvatske - također služio: na Krajini. A i obični vojinici su bili ponajviše domaći ljudi, iako su nosili ponekad strane nazive. Na izbacivanje takvih Hrvata, koji siu također bili obuhvaćeni zajedničkim pojmom »Nijemaca«, u pravilu se nije među urotnicima pomišljalo. Ističem u pravilu zbog toga što nije bilo razloga da se antagonistički odnosi i borba za kruh ograniči samo na »nacionalne protivnike«. Hrvatski plemić kao miles Germanus isto je tako bio trn u oku omom hrvatskom plemiću koji nije mogao dobiti mjesto na Krajini kao i plemstvo koje je dolazilo iz nasljednih austrijskih zemalja. Ta najžešća borba između glavnih velikaša u Hrvatskoj u vrijeme urote vodila se upravo zbog suparništva u Krajini. I Zrinski i Erdödy i Frankopani žele unosne službe na Krajini. Dakako, kad bi oni postali milites Germani, borba bi između njih i njihovih »protivnika« dobila novi »nacinalni« sadržaj, jer bi se tada protiv »Nijemaca« — Hrvata — krajiških zapovjednika« borili tko zna pod kojim imenom — možda čak i hrvatskim — preostali nezadovoljni hrvatski velikaši i plemići. Prema tome, »nacionalne« termine urotnika smijemo upotrebljavati samo u onom slučaj u ako im tačno odredimo sadržaj. Inače može doći do zabune, j-er gledajući na »nacionalne« odnose u XVII st. očima modernog čovjeka XIX i XX st. mogli bismo zaista pomisliti da su se već tada, dakle u XVII st, vodile nacionalne borbe. Budući da autori zaista nisu upozorili na to da su to svojevrsni nacionalni odnosi XVII stoljeća, vladalo je općenito' pogrešno uvjerenje da su urotnici bili najizrazitiji borci protiv »Nijemaca«, ugnjetača »Hahsiburgovaca« itd. i da su u toj svojoj opravdanog borbi bili pomolginuti od hrvatskog seljaka, koji je, dakako, već zato što je Hrvat, ustao protiv »tuđinskog porobljivača«. Lijepu, ali isto toliko-lažnu sliku trebala je poduprijeti nadnaravna vrlina iirotinika pomoću koje su zbog nacionalne solidarnosti prešli preko klasne suprotnosti i hrvatskog seljaka najprije oslobodili kmetskih okova da bi ga zatim upotrijebili za svoje ciljeve! 81. N. dj, str. 233. — 282 —