ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)

Strana - 225

INVENTABÎ INVENTAR RUKOPISNE OSTAVŠTINE SlME LJUBICA Nikola Čolak Ostavština Šime Ljubica do god. 1948. nalazila se kod njegova nećaka V. Ljubica. Uprava Državnog arhiva u Zadru otkupila ju je god. 1948. od Ljubićeve rodbine, odmah ju preuzela i prevezla u Zadar. Zbog brojnih drugih hitnih poslova taj je fond bio sređen tek u drugoj pđfovioi 1956. god. Građu sam našao u prilično nesređenom stanju. Dužnost mi je bila da otkrijem po kojim je kriterijima sređivao svoju arhivsku građu sâm Ljubić. Zatečene je cjeline trebalo u svakom slučaju sačuvati i u njima uspostaviti red. ukoliko su prolazeći kroz razne ruke bile pobrkane. Radilo se o kronološkom poretku i afinitetu tematike. Osim toga sam se morao obazirati na to da manji odlomci pojedinih dijelova arhiva u novom rasporedu ne ostanu odijeljeni od glavnine i ne pređu u drugu kutiju. To je glavno načelo kojega sam se u tom poslu držao. Pošto sam podijelio ostatke Ljubićevih arheoloških i numizmatičkih istraživanja u dvije posebne kategorije, od kojih je relativno najviše i ostalo i koje su se nalazile još u najboljem stanju sređenosti, odijelio sam u zasebnu kategoriju Ljubićeve razne sastave od same arhivske građe koju je Ljubić skupljao iz raznih arhiva, a koju sam dijelom našao u njegovim sastavcima. I tu sam arhivsku građu odijelio u dva odjeljka: originalnu arhivsku građu i stare prijepise najednoj strani, a Ljubićeve ispise iz raznih arhiva na drugoj strani, kako bi se istraživači Ljubićeve ostavštine mogli lakše i brže orijentirati. Najmanju vrijednost predstavljaju Ljubićevi ispisi iz raznih djela i.rasprava, osim ukoliko koja od njih predstavlja danas raritet do kojega je teško doći. Samu arhivsku građu, kako originalnu i stare prijepise, tako i Ljubićeve ispise, podijelio sam po njegovu izvorniku i tako sam posebno iznio izvještaje pojedinih magistrata, a posebno ostalu dokumentarnu arhivsku građu. Ljubićeva ostavština predstavlja danas zaista »ostatke ostataka«, kako će pokazati i ovaj inventar. Ovdje se neću upuštati u upoređivanje onaga što je bilo u Ljubićevu arhivu (Upor. Ljetopis Jugoslavenske akademije, god. 1897, sv. 12, str. 150-243) s onim što je danas od nje ostalo, niti objašnjavati kako je do toga raspačavanja došlo. Prvo je suvišno, jer će zainteresirani moći uporediti bez ikakva posebna upozorenja Ljubićev opus navedenom Smičiklasovu prikazu s inventarom današnje Ljubićeve ostavštine, a drugo je danas nemoguće učiniti, jer nije poznato gdje su sve svršili pojedini dijelovi ostavštine. Ovdje možemo na utjehu historijske znanosti konstatirati da još ima u Ljubićevoj ostavštini vrela koja nisu ugledala svijet, a koja su važna za razvoj naše historiografije. Zato vjerujemo da će barem objelodanjivanje inventara Ljubićeve ostavštine biti snažan poticaj u istraživanju mnogima koji se — 225 —