ARHIVSKI VJESNIK 3. (ZAGREB, 1960.)

Strana - 485

obazire i na evropske prilike i razvitak. Zato prikazivač izražava želju da se ovo odlično djelo prevede i tako učini pristupačnim također širem krugu njemačkih arhivista. Posljednja dva članka ovoga sveska prikazuju suvremena rješenja izgradnje arhivskih zgrada. Prvi, od M. Bau dot a, »Razvitak gradnje arhiva u Francuskoj« (str. 139-146) donosi napose konkretne podatke o izgradnji modernih spremišta. Drugi, G. Wredea, prikazao je »Novu zgradu donjosaskog državnog arhiva u Osnabrücku (str. 147-153). Oba članka popraćena su nacrtima i fotografijama. I sv. 55 časopisa »Archivarische Zeitschrift« obiluje zanimljivim prilozima. Da bi ispunio prazninu na području radova iz povijesti arhivstva i da bi ispravio neke već ukorijenjene zablude o prvim počecima arhiva (npr. arhivi u hramovima), j. Paipritz raspravlja na 40 stranica, na posve znanstvenoj osnovi, o pitanju arhiva u staroj Mezopotamiji (Archive in Altmesopotamien, Theorie und Tathsachen, AZ, Bd. 55, str. 11-50). Ovaj rad proizašao je iz potreba nastave Arhivske škole u Marburgu, a temelji se na brojnim podacima arheologa i orijentalista. Nuzgred su se ovim pitanjima pozabavili dosada još i bibliotekari, ispitujući početke bibliotekarstva, . u čemu su za razliku od arhivista dali izvrsnih radova. Ovi kao da su u tom pogledu bili nezainteresirani, pa se ne treba začuditi da je i Brenecke na tom području zakazao. A i novi Brockhaus, spominjući npr. Asurbanipalovu biblioteku, ništa manje značajne arhive u Mariu, Tell-El-Amarni, Bogazköyu i Ugaritu niti ne spominje. Ova rasprava ima to značenje što su dosadašnji istraživači — orijentalisti — razmatrali ovo pitanje bez dovoljno jasnih predodžbi o arhivima i arhivskim problemima, ne razlikujući redovno niti arhiv od biblioteke. Autor je izvrsno zahvatio u problematiku stare Mezopotamije u svim njezinim pojedinostima i pokazao da se počeci evropskog arhivstva ne nalaze u staroj Grčkoj, nego nas njegove tradicije vode daleko unatrag u zemlje staroga Istoka. P. Acht u diplomatičkoj raspravi »Problemi istraživanja manzskih isprava« (str. 51-116) iznosi nekoliko pitanja o diplomama i kopijalnim knjigama benediktinskog samostana sv. Albana u Mainzu kojega počeci sežu još u karolinško- doba. Posebno se autor pozabavio pitanjem krivotvorenja nekih privilegija. Ta su krivotvorenja po svojoj metodi i sadržaju prava remek djela krivotvorenja u srednjem vijeku. Uzorna regesta na njemačkom jeziku iznose kratke sadržaje 78 isprava od 840. do 1200. god', i čine nadopunu i korekturu diplomatariju grada Mainza iz 1932. godine. Od općeg značenja i posebnog interesa je članak H. O. Meisner a »Privatna arhivalija i privatni arhivi« (str. 117-127). Autor nadovezuje na diskusiju vodenu na 3. međunarodnom arhivskom kongresu u Firenci 1956. god. gdje je razmatran odnos između države i privatnika u pogledu njihovih arhiva i način kako bi se omogućio i osigurao pristup naučnih radnika u privatne arhive. Autor se ograničava samo na privatne arhive u užem smislu riječi, tj. na lične ostavštine (Schriftnachlässe, archives personalles), i obiteljske arhive (Familienarchive, archives de familles), ispustivši — prema francuskom shvaćanju — privatne arhive u širem smislu: privredne airhive, arhive društvenih organizacija i ustanova. Privatni arhivi s obzirom na svoj karakter i sastav ne mogu se ubrojiti niti među arhive regisitraturnog porijekla (Registraturgut) niti među zbirke (Sammelgut). U njima se ogleda ličnost njihova stvaraoca, a po svom postanku kao i medusobnoy povezanosti pojedinih dijelova čine organsku cjelinu. Među privatnim arhivima mogu se prema sadržaju razlikovati tri skupine: 1. biografski materijal, 2. materijal nastao iz profe— 485 —