ARHIVSKI VJESNIK 3. (ZAGREB, 1960.)

Strana - 484

W. Rohr u članku »O problematici suvremenog arhivstva« (str. 74-89) obraća pažnju na spise nastale u toku 19. stoljeća koji za moderna historiju mogu imati neobičnu važnost i upoznaje nas s naporima njemačkih arhiva na rješavanju tzv. »problema masovnosti«. Danas su spisi postali glavni sadržaj arhiva*. Poplava recentnih spisa u arhivima je opća pojava. Ona je prisilila arhive d!a izađu iz svoje zatvorenosti, da se povezu s registraturama, da usmjere izlučivanje spisa prema svojim interesima i da zadobiju Utjecaj nad radom tekućih arhiva. Autor smastra da treba radikalnije zahvatiti ' u problem vrednovanja arhivskog materijala, imajući u vidu interese historijske nauke. Treba naći rješenje u pogledu na spise srednjih i nižih upravnih organa, vodeći' računa da danas postoje službene tiskane publikacije, statistike i mikrofilm. Problem masovnosti razmatra i G. W. Sante u kratkom referatu »Administracija — spisi — arhivi (str. 90-96). U biti kriju se ovdje dva pitanja, djeljiva samo u teoriji, dok se u praksi međusobno isprepleću: prvo je, kako izaći na kraj sa spisima koji danomice nastaju u registraturama i koje arhivi ne mogu u potpunosti preuzeti; drugo, kako iz ogromnog mnoštva spisa izabrati upravo one koji su najvažniji. Sve poteškoće u pogledu masovnosti može arhivist otkloniti samo tako da shvati izlučivanje kao svoj prvi zadatak. Rješenje je autor sažeo u četiri točke: 1. izabrati samo one ustanove koje čine kostur uprave, a niže oblasti kao izvršni organi u pojedinačnim slučajevima moraju pri izboru otpasti; 2. prema istom načelu funkcionalnosti izvršiti izbor unutar pojedinih većih oblasti s obzirom na važnost i značenje njihovih odjela i referada (npr. kod ministarstava); 3. u arhiv moraju ući samo oni dokumenti koji imaju trajnu vrijednost; 4. da bi prednji zahtjevi pravilno funkcionirali, arhivske ustanove moraju se strogo pridržavati svog djelokruga (državni arhivi, gradski arhivi). U protivnom slučaju mora doći do hipertrofije arhiva koja konačno dovodi do, njegovog razvodnjavanja. H. Meiner t u koreferatu »O problematici modernog arhivstva s gledišta jednog gradskog arhiva« (str. 97-102) održanom uz već spomenuto predavanje W. Rohra na konferenciji njemačkih arhivista u Koblenzu 1957 godi. nadopunjuje isto pitanje izlučivanja i vrednovanja arhivske građe. Zimmermanov »Bit i pronalaženje arhivske vrijednosti« (str. 103-122) predstavlja prilog teoriji arhivske vrijednosti i pokušaj da se stvori metodička podloga za izgradnju sistema arhivske vrijednosti. Pošto je objasnio što uopće znači »archivale«, autor nam u sažetom pregledu tumači sve one značajke koje određuju vrijadnost arhivskog dokumenta. Arhivski dokumenat proizašao iz poslovne' djelatnosti, arhivski zreo (archivreif) i arhivski vrijedan (archivwürdig) može imati opću, vanjsku i nutarnju vrijednost. Estetska vrijednost, rijetkost, materijal i starost dokumenta čine njegovu vanjsku vrijednost, dok se unutrašnja vrijednost mora pronaći, bilo na osnovu statistike upotrebe dokumenata u arhivu, bilo na osnovu praktičnog interesa ili pak idealnog interesa. Autor fiksira i metode kojima se moramo služiti da se pronađe arhivska vrijednost dokumenata i pokušava da nabaci nekoliko osnovnih tačaka. na kojima bi se mogla izgraditi arhivska nauka o vrijednosti i osigurati njezina praktična primjena. G. Winter prikazao je opsežno i veoma značajno djelo američkog arhiviste T. R. Schellenberga »Modern Archives i Principles and Techniques« (str. 123-138), Ovaj priručnik obuhvatio je osnovna stručna i tehnička pitanja suvremenih arhiva, a proizašao je iz predavanja i seminarskih vježbi održanih u Australiji i Washingtonu god. 1954. Djelo pruža sistematski uvid u radni svijet američkih arhivista, ali se — 484 —