ARHIVSKI VJESNIK 3. (ZAGREB, 1960.)

Strana - 476

izdavani su dijelom ilegalno i pomoću stroja za umnožavanje u manjim nakladama. Za rcpao doba radničkog i sindikalnog pokreta" valja uzeti u obzir i neke građansko-demokratske novine, jer su u njima pisali ljudi koji su kasnije pristupili tom pokretu ili su pomagali u izgradnji sindikata. Budući da su socijalistički radnički pokret i sindikati međusobno povezani, opravdano je u takvu bibliografiju uvrstiti štampu izdanu i izvan granica Njemačke. Radničke i sindikalne novine tiskane su na njemačkom jeziku u 25 država. Najveću zbirku radničke štampe posjeduje sada knjižnica Instituta za marksi-^ zam i lenjinizam pri centralnom komitetu Jedinstvene socijalističke partije Njemačke (SED) u Berlinu. Od drugih velikih takvih zbirka na području DRNj mogu se spomenuti one u knjižnici Partijske škole »Karl Marx« pri centralnom komitetu JSPNj (SED), u Središnjoj knjižnici sindikata pri saveznoj upravi FDGB, u Sveučilišnoj i zemaljskoj knjižnici u Halleu (Saale), u sveučilišnim knjižnicama u Berlinu, Leipzigu i Jeni, kao i u knjižnici Muzeja za povijest leipciškog radničkog pokreta u Leipzigu. U Saveznoj Republici Njemačkoj imaju velike zbirke Zemaljska i gradska knjižnica u Düsseldorfu, Državna i sveučilišna knjižnica u Hamburgu i Gradska knjižnica u Braunschweigu (s knjižnicom Bracke). Izvan Njemačke valja spomenuti zbirke u Institutu za marksizam i lenjinizam pri centralnom komitetu KPSS i u Lenjinovoj knjižnici u Moskvi, u knjižnici Međunarodnog instituta za socijalnu povijest u Amsterdamu, u Arbetarrörelsens-Arkivu u Stockholmu, te u Sozialwissenschaftliche Studienbibliothek der Kammer für Arbeiter und Angestellte u Beču. Brojnu građu imaju velike knjižnice u Washihgtonu, Londonu, Milanu, i Sveučilišna knjižnica u Wroclawu. Pretpostavlja se da se ne malo štampe o radničkom i sindikalnom pokretu nalazi u spisima predanim arhivskim ustanovama. U prijašnja vremena nisu ovu štampu sustavno i s posebnim zanimanjem prikupljale državne knjižnice dijelom iz političkih razloga, a dijelom, kao što je bio slučaj i kod radničkih knjižnica, »zbog skromnih novčanih sredstava«. Međutim, i danas se događa da se radnička štampa ne' sabire s dovoljne skrbi. Pisac poziva sve radničke i sindikalne organizacije da osim knjižnici kojoj su po zakonu dužne dostavljati obvezatne primjerke štampe šalju po nekoliko primjeraka i drugim njima susjednim i većim knjižnicama. Povijest papira ima oko 2.000 godina. Za nju se u Njemačkoj najviše zanimao dr Karl Theodor Weiss. Već kao gimnazijalac počeo je sabirati stare listove papira s vodenim znakovima. A od 1897. g. redovito je prikupljao građu o proizvodnji, vrstama i upotrebi papira. Tako je nastala njegova »Zbirka za povijest papira«. Činio je to želeći da jednom postane općim dobrom. Tek 1957. mogla se ostvariti ova želja. O osnivanju i zadacima posebnog muzeja za papir izvješćuje Wisso Weiss u članku »Das Deutsche Papiermuseum in Greiz« (sv. 2, str. 50-51). Važno je pitanje kako omogućiti, da se arhivska građa u pohrani gradskih arhiva privede porabi za sva proučavanja, za koja je neophodna, jer se ta potreba često izbjegava, ili se proučavanja ne svršavaju u potpunom opsegu radi raznih neprilika. Građa u gradskim arhivima sadrži prvenstveno svjedočanstva za mjesnu povijest. Podjednako ona je vrlo vrijedan izvor za gospodarsku povijest. No za pisanje prikaza i rasprava s ovog potonjeg područja nije dovoljno proučiti građu samo jednog gradskog arhiva. Često se radi prethodnih istraživanja mora putovati u veći broj gradova i trgovišta. A to iziskuje ne mali utrošak vremena i novaca. Postoje, dakle, dovoljni razlozi, da se zapostavlja takav rad. Što se može učiniti, da se popravi ovo stanje? O — 476 —