ARHIVSKI VJESNIK 3. (ZAGREB, 1960.)

Strana - 443

59), odnosno da dolazi »do čudnih pokušaja da se određena istoriska građa rezerviše za ličnu upotrebu« (str. 60). S takvim konstatacijama se, dakako, ne smije generalizirati, no činjenica je da spomenutih pojava ipak ima u mnogim arhivima po svijetu. Isto je tako tačno da ovakve pojave nije ni lako praktički baš sasvim eliminirati. Spomenut ćemo međutim i ovdje inicijativu Arhivskog savjeta NR Hrvatske da se izrade vodiči kroz arhivsku građu svake arhwske ustanove. Savjet za kulturu i nauku NR Hrvatske razaslao je takvu preporuku svim arhivima općeg tipa, pa će, nadajmo se, za koju godinu ti vodiči biti izrađeni. Elementi i podaci iz njih doprinijet će, uz ostale svoje svrhe, nesumnjivo i znatnom smanjenju mogućnosti »rezerviranja« građe. Ne bismo se mogli u potpunosti složiti ni s autorovom tvrdnjom kada (str. 66) kaže: »Kod nas se još nije poduzeo organizovani pokušaj da se celokupni raspoloživi fondovi istorijskih izvora povezu u jedinstveni sistem istoriske dokumentacije.« Prije svega, naime, ovdje treba spomenuti akciju provedenu od istoriskog odjeljenja Instituta društvenih nauka u Beogradu koje je izradilo kartotečnu evidenciju svih važnijih fondova XX stoljeća u jugoslavenskim arhivima. Uz druge evidencije, to je svakako vrijedan korak prema cilju o kojem govori dr M. Đorđević. Zatim i arhivske ustanove u našoj zemlji već su povele akciju oko stvaranja informativnih centara, posebno u Državnom arhivu FNRJ i u centralnim republičkim arhivima, gdje bi se,

, uz ostalo, grupirali i podaci i evidencije o fondovima svih arhivskih ustanova te o stepenu sređenosti i pristupačnosti tih fondova. Ponegdje je već nešto i učinjeno u tom pravcu, prema kadrovskim i materijalnim mogućnostima pojedinih ustanova. Brža realizacija tih centara uglavnom zavisi baš od spomenutih kadrovskih i materijalnih mogućnosti koje u pretežnom broju slučajeva nisu zavidne. Svakako će i izrada spomenutih vodiča kroz arhivsku građu, pa grupiranje tih vodiča u naučnim centrima, također dosta doprinijeti centralnoj evidenciji fondova i uopće dokumentacije pohranjene u arhivskim ustanovama općeg tipa. Sve je to doduše tek dio »jedinstvenog sistema istoriske dokumentacije« o kojem govori i za kojega se opravdano zalaže dr M. Đorđević, no za potpuno ostvarenje toga sistema potrebna je prvenstveno, uz više materijalnih i kadrovskih snaga, veća i smišljena akcija naučno-istraživačkih jedinica (instituta, sveučilišnih katedara i dr.), njihov veći interes za rad na izvornoj arhivskoj građi, njihova veća briga da se zajedničkim naporima izbore potrebna materijalna sredstva i kadrovske snage i njihov najaktivniji udio u razradi i konkretizaciji tog jedinstvenog sistema historijske dokumentacije. S tim u vezi izvanredno je aktuelna i važna i ona autorova napomena (str. 84) u kojoj kaže: »Možda bi trebalo više misliti i na to da se i sa gledišta potreba buduće istoriske nauke o našem vremenu ostavi nešto više dokumentacije po onome uzoru po kome bismo želili da smo je i sami nasledili iz prošlosti, i na taj način budućim generacijama prištedi bar nešto od onoga mučnog rada kojim mi sada prekopavamo naslage prošlosti.« I ovim je riječima naglašeno ne samo značenje ostvarenja jedinstvenog sistema dokumentacije, nego i važnost vanjske službe arhivskih ustanova, službe koja mora da sistematskim i upornim radom nadzire na terenu čuvanje svih onih vrsta tekuće dokumentacije koja s vremenom postaje arhivska građa i koju će preuzeti arhivske ustanove. Ovdje moramo ponovno naglasiti potrebu da se što prije osnuje dovoljan broj regionalnih arhivskih ustanova koje će na — 443 —