ARHIVSKI VJESNIK 3. (ZAGREB, 1960.)

Strana - 354

Joseph Heinke, poznati referent za crkvene poslove u čeŠko-austrijskoj kancelariji (od 1769) odnosno u dvorskoj komisiji za crkvena pitanja (od 1782).

4 Odmah u 1769. god. podnio je Hainke spomen-spis Mariji Tereziji, u kojem opširno razmatra svu problematiku oko novog uređenja odnosa između crkve i države u Austriji.

5 Polazeći od osnovne postavke da su sva dobra koja u tom času drži crkva u svojim rukama prvobitno svjetovnog porijekla, a to znači u krajnoj liniji nekad bila u neposrednom vlasništvu samog vladara, Heinke odriče crkvenim institucijama pravo na neko specijalno tretiranje u pitanju imovinskih odnosa; crkva u tom pogledu treba da je izjednačena s pravima i dužnostima svih ostalih građana. Dosljedno provođenje tih principa dovodi Heinkea do konkretnog zaključka da »tako stečena dobra crkve i duhovništva mogu i moraju biti upotrijebljena (kao što i imovina svih svjetovnih građana i podložnika) za dobrobit države, bez premišljanja i kraljevskim pravom, u koliko se to pokaže nužnim radi zaštite i dobrog održanja zajednice«.

6 Svoje poglede na crkvenu reformu iznio je Heinke ponovo 14. III 1781, u elaboratu upućenom novom vladaru, sa željom da odredi svoj stav prema reformnom programu Jospa li.

7 I u tom podnesku smatra Heinke pravilnim da se prihodi crkvenih dobara iskoriste za unapređenje dušobrižništva, te se može po potrebi i državnom silom duhovništvo na to primorati. Međutim, što se tiče načina kako da se to postigne, autor je protivan tome da se ta dobra prodaju, dadu u zakup ili pak podržave. Iznoseći niz teškoća koje bi zbog velikog broja samostanskih dobara nastale kad bi se primjerno bilo koji od navedenih putova, Heinke se zalaže za to da se uprava nad tim dobrima ostavi u rukama samostanskih glavara, ali da se sav višak prihoda obavezno ulaže u tzv. vjersku i župničku blagajnu, iz koje će se onda pokrivati troškovi za unapređenje dušobrižništva.

8 4 Franz Joseph Heinke roden je 19. III 1726, kao siin carinskog činovnika u Donjoj Šleziji. Zbog zasluga dostigao je njegov otac rang vrhovnog carinarnika u Pragu. Nakon studija na univerzitetu u Halleu djelovao je Heinke kao jurist, a 1764, postaje direktor i predsjednik pravnog fakulteta u Pragu. Kao povjerljiv referent čeŠko-austnijske kancelarije izradio je 10. V. 1768. elaborat o odnosima između crkve à države u Austriji. Otad djeluje kao referent zia crkvena pitanja. Josip II ga je postavio u dvorsku komisiju za crkvene poslove koja je osnovana 1782. U njenu okviru .radii sve do njenog ukidanja 1792. Uimiro je 2. III 1803. (vidi: Maass, Der Josephin ismus, III Band). . 6 Maass, o. c. B. III, str. 152. 6 Isto, str. 191 (». . . die so beschaffenen Güotar der Kirche und Geistlichkeit gleich dem Haab und Vermögen aller weltlichen Bürger und Unterithainen in jenem Balle zum Besten des Staats ohne Rückfrage et jure regio verwendet können und müssen, wenn es des Schutz und die Auf rechith all tung dies algemeiilnen Weesens nothwendig erheischet...«). 7 Maass, c. c. B. III, Prilog 5. Wien 14. III 1781.: Stellungnahme zum kiirchlichen Reformprogiramm des Kaisers. 8 feto, str. 283—291. — 354 —