ARHIVSKI VJESNIK 2. (ZAGREB, 1959.)

Strana - 40

nemoguća tako dugo, dok se naše upravne prilike temeljito ne pročiste. Na najodgovornijim mjestima još su uvjek kreature starog sistema, narod ne vidi s ni koje strane a ma baš nikakove olakšice, trgovina je skučena raznim centralama, koje najviše pogoduju omraženom židovskom elementu, sve tamnice su pune i t. d. i t. d., pa narod posve naravno ne vidi razlike između pilje i sada. Od mnogih govornika na konferenciji upala su mi naročito u oči dvojica, a to su sudac Roko Maričić i vođa tamošnjih komunista knjigotiskar A. Taj kov. Ova dvojica, ma da su po svom društvenom položaju i inteligenciji daleko jedan od drugoga, išli su za vrijeme čitave konferencije tako rekuć ruku o ruku, te neprestano jedan drugome povlađivali i međusobno se upotpunjivali. Karakteristično jest, da je sudac izjavio, da preko volje sudi zatvorenim pljačkašima i žali da se mora pokoravati mrtvom slovu zakona. Osudio je ujedno najodlučnije postupak vlasti sa pljačkašima, koji da se u vagonima kao stoka otpremaju u sjedišta sudbenih stolova. Ističe užasno stanje u uzama požeškog sudbenog stola koje su prenatrpane, a usto se među uapšenicima širi svrab i razne druge bolesti, bez da se išta protiv toga poduzima. Ovo je istina strašno, ali strasnije je po mom mišljenju to, što Roko Maričić ne govori toliko radi sebe koliko radi straha pred teroristom Tajkovom, koji drži u šahu čitavu požešku inteligenciju, a predobio je usto za sebe sve niže građanske slojeve i okolišnje seljake. Kod toga gospodina Tajkova moram se duže zadržati, jer je on ma kako inače malen i neugledan bio velika pogibelj za građanski mir i poredak ne samo u Požegi, kotaru i županiji Požeškoj, već i u susjednoj županiji Virovitičkoj i Srijemskoj. Taj kov agitira na j živahni je u selima kotara požeškog, a i ostalih kotareva županije požeške među seljacima, pozivajući ih da se zapisuju u socijalno demokratsku stranku, jer da je to stranka jedina, koja iskreno a otvoreno zastupa interese bezpravnog seljačkog i radnog naroda. Svoje pozive obično zaključuje poklicima: Napred za slobodu! Zivila sloboda seljačkog i radnog naroda! Dolje buržoazija! Zivila revolucija! Kroz Požegu nije se jednom zgodom ipak usudio Micati »Zivila revolucija«, već je klicao i dao klicati: »Zivila evolucija«. Ovako je klicao za vlasti, koje su imale dužnost nadzora nad skupštinom i povorkom, dok je seljacima pojam socijalne revolucije nepoznat kao i evolucije. Na skupštinama koje je obdržavao, širi posve otvoreno čisti komunizam, pa je među nârod, a dapače i tamo se nalazeću srpsku vojsku rasturivao prospekt predavanja dra Filipovića, tajnika radničke komore iz Beograda. Na skupštinama ne samo đa odobrava pljačkanje, već govori narodu, da to sve nije ništa i da treba da se ugledamo u rusku revoluciju. Put k socijalizmu da vodi preko diktature proletarijata. Red može danas jedino u interesima radnika, vojnika i seljaka provesti sovjetska vlast. Monarhističko uređenje države SHS posve naravno najživlje pobija, a usto ističe i ogromnu razliku između parlamentarne republike i sovjetske republike. Parlamentarna republika nije mu također ništa drugo nego skupina članova jugoslavenske buržoazije, dok je sovjetska republika ideal za svakog seljaka, radnika i vojnika. Uzdignutim glasom citira pred narodom riječi Karla Marksa »Nek vlađajuće klase drhću pred komunističkom revolucijom. Proletarci nemaju ništa u njoj da izgube, osim svojih lanaca, a dobit će čitav svijet«. — 40 —