ARHIVSKI VJESNIK 2. (ZAGREB, 1959.)
Strana - 36
javnu pučku skupštinu sa slijedećim dnevnim redom: »Radničtvu zadana riječ Narodnog Vijeća«. Održavanje spomenute skupštine dozvolila je ova oblast te je na istu kao oblastni izaslanik bio izaslan kr. kotarski pristav Josip Tucan. Već prije 10 sati prije podne sabralo se na Preradovićevom trgu pred »Metropol kinom« veliko mnoštvo radnika svake struke pod crvenim barjakom. Na skupštinu pridošli su korporativno željezničarski radnici, te radnici namješteni kod pošte i brzojava. Budući da je broj skupštinara narastao na 2000 do 3000, to se skupština nije mogla obdržavati u prostorijama »Metropol kina«, kamo je bila sazvana, nego je množtvo krenulo, pod svojim barjacima uz razne poklike (za osam satni rad, za socijalističku republiku i t. d.) na Sveučilištni trg, gdje je oko 10 i V4 sati prije podne sazivač Sima Kotur proglasio skupštinu otvorenom pozdravivši sakupljene kratkim govorom, u kojem je naglasio, kako je radnička klasa radostno pozdravila narodno oslobođenje i ujedinjenje puna nade u bolji i sretniji život. Na dan oslobođenja vila se je uz nacijonalne zastave i crvena zastava u prvim redovima. Tada se je na Markovom trgu obećalo svečano radnicima, da će se ispuniti njihovi pravedni zahtjevi. Puna su tri mjeseca protekla od toga dana, a da se nijedno od ovih obećanja nije ispunilo. Stoga je svrha ove skupštine, da podsjeti vladajuću klasu na ispunjenje zadane riječi. Zatim je podijeljena riječ radniku Vilimu Haramini, koji je u oduševljenom govoru istaknuo zahtjeve radnika. Potom je radnik Mirko Cvrtila u kratkom govoru istaknuo, u kakvoj bijedi živi radnička klasa. U ime hrvatskih željezničara govorio je željeznički radnik Krčelić, a potom je uzeo riječ socijalista Dr. Mijo Radošević razlažući opširno zahtijeve radničtva, i ustajući proti onima, koji su držali, da će sa socijalističkim ministrom u kabinetu zahtjevi radnika biti ispunjeni. — Baš je ova skupština dokazom, da radničtvu njegov ministar ne može ništa pomoći, te da radnik može samo svojom borbom izvojštiti svoja prava. Svoj govor svršio je Dr. Radošević huškanjem proti sadanjem političkom stanju. U ime tramvajskih namještenika govorio je tramvajski kondukter Franjo Matica, te u ime poštanske organizacije radnik Vilim Haramina. Pri koncu uzeo je riječ radnik Ljuština, koji je hvalio i slavio boljševički pokret u Rusiji, ističući, da je cilj radničke klase socijalistička republika, u kojoj će svu vlast preuzeti u ruke radnička vojnička i seljačka vijeća. Konačno je sazivač Simo Kotur predložio na prihvat slijedeću resoluciju: »Sakupljeni radnici na javnoj pučkoj skupštini obdržavanoj dana 6. veljače 1919., god. zahtijevaju: S obzirom na velike historičke momente s jedne strane, te dana obećanja »Narodnog Vijeća« koja do danas nisu oživotvorena s druge: S obzirom da vlada proizašla iz »Narodnog Vijeća« do sada nije ništa poduzela, čime bi ublažila bijedu onih silnih radničkih masa, koje demobilizacijom kako vojske tako i mnogih industrijskih poduzeća ostaju neuposlene: S obzirom da je radnička klasa osuđena u danima starosti i nemoći da provodi život u najvećoj bijedi: S obzirom da je kraj današnjeg ekonomski nepravedno uređenog društvenog poredka izvrgnuta radnička siročad i dojenčad najvećoj bijedi, da vlada u Zagrebu i ona centralna u Beogradu provede slijedeće:
