ARHIVSKI VJESNIK 2. (ZAGREB, 1959.)

Strana - 367

via Niš pođete u Petrograd. Ne znam bi li bilo dobro čim prije, ili da se malo počeka dok sa bojišta dođu bolje vijesti i položaj se malo popravi. Ne znam bi li bilo dobro da idem i ja s vama gore, ili da pođete vi kao drugo zvono, koje isto zvoni, a ja da pođem ili za vama, ili pred vama, da vas navijestim. Mi se u pogledima slažemo, pak se radi samo o tome, koliko da ostanete u Londonu, kada da idete Niš

—Petrograd i koji da ovamo idu. Meni je teško ići u London zato, jer me je gosp. Sazonov baš napadno slao u London i sve učinio, da mu po Rusiji ne kvarim njegove planove. Mali ljudi vrlo su osjetljivi kad opaze da su možda pogriješili, a ja sam mu rekao, da će, kako on misli riješiti jadransko pitanje, biti crna točka ove periode ruske politike, koja će u svojoj grdobi otskočiti nad sve lijepo i dobro. Njegovi kolege skeptično gledaju njegove te osnove, uzdrmalo se malo i eto — hajde u London. Sjajno me je opravio sa ruskim diplomatskim pasošem, prorekao mi je veliku budućnost, stotinu komplimenata, samo — u London! Držim da je učinio i neki jači pritisak u Nišu, pa sve ovo mi daje nagađati, da i tvoja dva zadnja brzojava, koji su u kontradiciji sa prvim, gdje mi kažeš da me tamo ne treba, a odmah zatim me žurno zoveš, nisu plod kakova savjetovanja koje izvire od one želje g. Sazonova, da budem dalje od Rusije i ne kvarim mu »circulos meos«. Tako su i Srbe, kad su zaključili okupaciju Bosne Austriji, slali neka idu u — Andrâssya,

5

) a za promjenu njihova St. Stefanskog ugovora, neka se* obrate na Beaconsfielda.

6

) Valja poći, biti, raditi i povratiti se u London, ali rusko slanje ima drugu svrhu, Moguće da je i tebi -- indirektno — sugerirano, da me zoveš i eto zašto mi je muka ići tamo. Ako pako ti (bez drugog) ipak držiš, da je i nakon svega ovoga razlaganja moja prisutnost Vama i stvari tamo ipak vrlo potrebna, to ću doći. (U 8 dana ga nije). Kad, dakle, primiš ovo pismo brzojavi mi odmah ovdje u Atenu na poslanstvo da li moram doći, ili mogu ostati. U zadnjem slučaju bi uredio, da se stavim u doticaj s kućom, jer ima 2V2 mjeseca da ne znam ništa što mi je od majke, koja je u ožujku bila teško bolesna. Pojmiti ćeš kako mi je to važno, a teško dobiti radi prekinuća sveza. 1) Misli ' na Đuru Deželića (1838.—1907.), javnog radnika i književnika, urednika »Narodnih Novina«, »Domobrana« i »Pozora«, koji je pomagao pravaše, i Metela Ožegovića (1814.—1890.) hrvatskog političara, Strosmmayerovog prijatelja i protivnika Nagodbe s Mađarima, kao i na lica, o kojima je pisao Trumbiću 17. III. 1915. ovo: »Uzmi naše negdašnje Banjavčiće, Žerjaviće, Rukavine, Boroše, Kumičiće, Ožegoviće, Šrepele, Broze itd. Zar ne, kako su ono bili krasni ljudi? Sve mi ovih dana na pamet dolaze, ne isključiv ni pokojnoga Deželića, na koga smo mi u Rimu toliko psovali, ali koji je ipak bio naš čovjek u potpunom smislu ove riječi.« (Mandić, o. c, str. 137.) » 2) Dušan Vasiljević. 3) Misli na profesora Aleksandra Belića i Ljubomira Stojanovića, 4) Petar A. Stolipin, ministar unutrašnjih poslova u Goremikinovoj vladi (1906.—1911.), krajni reakcionarac, koji se terorističkim metodama horio protiv ruskih revolucionaraca. 5) Gyûla Andrâssy, austrijski ministar vanjskih poslova u vrijeme poslije ruskoturskog rata i Berlinskog kongresa, 1878., na koje misli Šupilo. 6) Benjamm Disraeli, Earl of Beaconsfield, predsjednik britanske vlade u vrijeme, na koje misli Šupilo. — 367 —