ARHIVSKI VJESNIK 2. (ZAGREB, 1959.)

Strana - 364

Entente i da za njih nitko drugi (pa ni od same Entente!!) ne smije ništa znati, nego samo ministri i oni diplomate, koji će biti određeni da ih vode. Ovo je prihvaćeno. Zato ni Pašić ni nitko od Srba poslanika nisu ništa znali, niti im se išta kazalo, pak ni ruski poslanici, kao na pr. Trubeckoj. Sve je bilo u najvećoj tajni. Na ime Triple Entente pregovore je predvodila Rusija, a drugi su ovom rusko-talijanskom parenju sekundirali, po dubrovački držali svijeću, da ga ruski veliki gospodin čim bolje opali lijepoj Talijanki, a ova da mu čim ljepše noge raširi, dobro ga oplijeni i per giunta namaze, te njegovu slavenskom stožeru daruje jedan pošteni scolo po mogućnosti »scolo cronico«. Ovo je osobito išlo u račun Engleske, koja je lovila dvije muhe jednim udarcem. Osim dobre pomoći, ona je tako faktično Rusiji (a ne nama) zatvarala izlaz na Sredozemno More sa Italijom, kao što joj je,' nazad 10 godina, ovako isto sa Japanom zatvorila izlaz na Tihi Ocean. Međutim to se nadležnim u Petrogradu vrlo dopalo, jer misle i uvjereni su, da će lijepa metresa biti u njihovoj službi (a ne u onoj njenog pravog gazde). A osim toga »riješava« se to jugoslavensko pitanje, koje gosp. Sazonov ne želi nipošto riješiti, najmanje, pak onako, kako ga mi i nadležni u Nišu zamišljamo. (Pokaži ovo Vasiljeviću, koji će ti reći kako sam mu govorio o nečemu što mu nisam htio povjeriti. Evo sada tu!) Sazonov hoće lijepu Srbiju, velu Srbiju (sa trgovačkim »izlazom« na more) ali pravoslavnu Srbiju, koja bi morala stupiti u konfederaciju (ili bar savez) pravoslavnih država na Balkanu pod vodstvom ili bolje rekuć zapovjedništvom Rusije, gospodarice Carigrada. Zapadni obrub daje se Italiji, a Hrvatska (ako ratna sreća posluži) čini se nešto separatna, što će biti ujedno i agenat provokator i koeficijenat za kristalizaciju zapadno-balkanskog pravoslavlja, za kojeg u ministarstvu u Petrogradu nisu ništa entuzijazmirani, jer da je mlako i indiferentno. Ova posebna kombinacija sa Hrvatskom nalazi u Italiji ne samo zagovornika, nego baš inicijatora, te se tako tu slažu. Dakle, kako vidiš, velebna koncepcija. M jeste Svetog Rimskog Carstva, Sveto Bizantinsko Carstvo, jedinstveno i u narodnoj politici i u crkvenoj organizaciji i disciplini. Možeš misliti, da se mistici koji ob ovom znaju, ne mogu zagrijati sa pravoslavnim ateizmom državnika u Nišu, ni sa Jugoslavijom od 14 milijuna, za koju se je bojati da bi sa svojih 5V2 milijuna katolika bila prilično samostalna i nezavisna od potreba sličnih, što ih danas mala Srbija neophodno treba. Sad vidiš, kako Italija, u ovim kombinacijama, zaposjednućem Jadrana osim što diže jedan rezigniran elemenat k sebi, stavlja se u borbu protiv germanstva i postaje saveznik. * Italija je tražila najprvo cijelu obalu do Spiča, a Srbima »izlaz« na Drač. Zatim (obzirom na Bosnu-Hercegovinu) Crnu Goru, koja nije daleko od Rima . . .) povukla je do Neretve, dok joj je Rusija davala do Planke (Gore inclusive Prestranek kod Postojne u Kranjskoj). Ovako je stvar stala kad sam ti brzojavio iz Petrograda. Ona je ovo tražila ugovoreno i potpisano, gotovo, kao predujam da stupi u akciju, ali ona još traži i drugo. Sad ćeš ti pitati: Što si ti učinio, kad si doznao sve te stvari, za koje tvrdiš da su apsolutno točne i ispravne? Dragi Ante! Mislim da se dobro poznamo u ovo 26 godina što se znamo, pa usprkos svemu da ćeš mi vjerovati kad ti rečem, da su ovi dani strašni za mene i što sam sve osjećao. Učinio sam sve štogod je bilo moguće s

f moje strane. Najprvo sam sve potanko javio u Niš u dugim, opširnim brzojavima, — 364 —