ARHIVSKI VJESNIK 2. (ZAGREB, 1959.)

Strana - 186

sam doznao, da ga je kod Konzulata preporučio jedan naš dobar čovjek iz neupućenosti, otišao sam konzulu i nagovorio ga, da mu nipošto ne da pasoša, spomenuvši mu, da nije kao dobrovoljac htio priseći i da ga znam, kao zaguljenog frankovca, našto mu je pasoš bio uskraćen. Poslije nekoliko dana osnovana je u Moskvi centralna jugoslavenska boljševička organizacija u koju su stupili kao vođe: Vladimir Copié, Krunoslav Žanko, Zvonimir Švrljuga, dr. Stjepan Landikušić, Vukašin Marković (Crnogorac). Ujedno je pokrenut jug. boljš. list »Svjetska revolucija« u komu su oni bili glavni saradnici. Za organizaciju, agitaciju i izdavanje lista dobijali su sva potrebna sredstva od boljševičke ruske vlade. Glavni činilac za narode bivše Austro-Ugarske bio je tada u Mos vi današnji vođa boljševika u Mađarskoj Bela Kuhn, sa kojim su svi gore navedeni morali stajati u bliskim odnosima. Krunoslav Žanko student prava u Zagrebu po svoj se prilici i sada u Zagrebu nalazi, a Dr. Stjepan Landikušić uspio je čak da se uvuče kao činovnik u ministarstvo šuma u Beogradu gde služi kao sekretar. List Svjetska revolucija blatio je na sve moguće načine Srbiju i prestavnike Jugoslavena i bivše Austro-Ugarske, kao što su to činili mađarski i njemački boljševički listovi. Kad je došlo do prekida između saveznika i boljševičke vlade početkom augusta uapšeni su bili svi naši predstavnici i članovi naših organizacija njih 52. Zbog sudjelovanja naših ljudi u borbama protiv boljševika kod Kazan ja, gdje je oteto boljševicima sve državno zlato, bilo je tako ogorčenje protiv naših među kojima je bio uapšen i vojni agent pukovnik Lontkijević i njegov personal, da im je prijetila smrtna kazna. Posredovanjem jednog našeg povjerljivog čovjeka kod Lenjina, morali su naši dati neku izjavu u Centralnom boljševičkom organu, da se spasu od strijeljanja. Sutra dan poslije te izjave, izišao je u istom organu članak sa potpunim potpisom Vladimira Čopića u kome nastoji da oslabi našu izjavu i onemogući naše spasenje. Među ostalim kaže u tom članku, da smo sada počeli cviliti i izmotavati se, ali da je kasno. Tendencija toga članka bila je, da se spriječi na svaki način akcija, koja je potajno bila poduzeta kroz našeg jednog pouzdanog čovjeka, da se naši spase od pogibelji, koja im je prijetila. Negđe u isto vrijeme bili su poslati Krunoslav Žanko i Zvonimir Švrljuga u Saratov, gđe se nalazilo u službi kod boljševika oko 300 naših seljaka većinom desertira iz dobrovoljačkog odreda, običnih plaćenika — da sprovedu boljševičku organizaciju među njima i da agitiraju za osnivanje cijele divizije boljševičke iz jugoslavenskih redova. Pošto sam ja među ovim ljudima imao svoje pouzdane ljude, doznao sam tačno za to sve, a u isto vrijeme bio sam zajedno sa 10 drugova uapšen u Saratovu na denuncijaciju izdajica koji su prebjegli k boljševicima. Pozitivno znam, da je u mjesecu septembru izdano naređenje Trockoga da svi dobrovoljci u boljševičkoj armiji na određeni rok, moraju služiti do demobilizacije, pa sam se začudio kad sam poslije amnestije na povratku u domovinu našao na lađi iz Carigrada za Solun trojicu Jugoslavena, koji su služili u Saratovu kod boljševika. Jedan iz te boljševičke legije, koga sam od prije poznavao kao nacionalno ispravna i samo od nužde u službi boljševika, rekao mi je, da su ih boljševici pustili kući u svrhu agitacije, a kolovođama da su dali na hiljade novaca, da propagiraju kod kuće boljševizam. Ovo se potvrđuje sa faktom za koji znam, što su neki iz toga boljševičkog bataljona došli kući i donesli velike sume novaca. Prema svemu ovome jasno je, da glavni vođe i organizatori jugoslavenskog boljševičkog po— 186 —