ARHIVSKI VJESNIK 2. (ZAGREB, 1959.)

Strana - 135

name federacije dr. Gojko Stojanović, narodni poslanik dr. Zivko Nježić i još neki drugi oficiri i članovi naše kolonije, svega 47 osoba. Na intervenciju sekretara sprskog poslanstva Mite Dimitrijevića izjavila je sovjetska vlada, da će pustiti uhapšene, ako izdadu proglas na svoje suplemenike u Rusiji, da obustave borbu protiv boljševika. Kada su uhapšeni po Dimitrijeviću im predloženi proglas u moskovskoj tamnici potpisali, napisao je Copié u zvaničnom organu sovjetske vlade »Izvjestija vserosijskago sovjeta krestjanskih i rabočih deputatov« od 22. augusta 1918. žučljiv članak, gdje nastoji omalovažiti izjavu uhapšenih i dokazati, kako će uhapšeni nastaviti kontrarevolucionarnu rabotu, čim pređu granicu boljševičke Rusije. Članak je potpisao Čopić kao sekretar jugoslovenske grupe ruske komunističke partije boljševika. Dr. Stojanović posjeduje taj broj boljševičkog lista i spreman ga je za slučaj kaznenog progona Vladimira Čopića staviti na raspolaganje sudbenoj vlasti. Kad su nakon boljševičkog prevrata naši emigranti stali ostavljati Rusiju, istupio je Čopić pred centralnim izvršnim odbrom republike, najvišom državnom vlasti sovjetske Rusije, da im se uskrate putnice, kako ne bi kod kuće smetali boljševičkoj propagandi. O tom ima znanja Mita Dimitrijević, sekretar u ministarstvu spoljnih delà, pukovnik Lontkijević u Temišvaru, potpukovnik Vojin Maksimović u Skoplju i nar. poslanik dr. Živko Nježić. Vladimir Čopić, koji se nalazi pritvoren kod kr. redarstvenog povjereništva u Zagrebu, preslušan je o gornjim navodima dr. Gojka Stojanovića kao i o pitanjima sadržanim u drugoj depeši pod br. Pov. 4968 te se odnosni zapisnik prilaže ovom izvještaju. Napominjem, da je o Čopiću bilo govora i u Vašim depešama br. Pov. 1827 iz mjeseca januara i Pov. 4043. iz mjeseca maja o. g. Preslušan a navodima dr. Stojanovića izjavio je Čopić da člankom u Izvjestijama nije nikako kanio sprečiti, da se puste na slobodu uhapšeni članovi Jugoslavenske revolucionarne federacije, već je samo upozorio na neiskrenost uhapšenih, koji su proglas na dobrovoljce potpisali samo zato, da se riješe tamnice. Čopić poriče, da je nastojao sprečiti povratak naših emigranata u domovinu, već naprotiv tvrdi, da je nastojao, da im odlazak olakša te se poziva na svjedočanstvo poslaničkog sekretara Dimitrijevića. . Na pitanja stavljena u drugoj depeši pod br. Pov. 4968 izjavio je Čopić, da se je Rusima svojevoljno predao sa čitavim svojim odjelom od 65 momaka kao austro-ugarski oficir u Karpatima 6. aprila 1915. Najpre je bio odveden u tabor zarobljenih austro-ugarskih oficira u Taškentu. Odavle je pošao u Odesu, gdje je 13. III. 1916. stupio u dobrovoljački korpus. Iz korpusa je otpušten, jer nije htio položiti prisegu vjernosti kralju Srbije već je pismenim podneskom u ime svoje i svojih drugova zatražio, da mu se dopusti, da može položili prisegu Petru I. kralju Jugoslavena. Iskazuje, da se je u to doba u Odesi zadržavao današnji vojni ministar Hadžić, s kojim da je mnogo razgovarao o svim pitanjima, koja su izbila kod osnivanja dobrovoljačkog korpusa. Iza toga je bio premješten u zarobljenički tabor u Kerjansk u penzanskoj guberniji, gdje je ostao do konca mjeseca oktobra 1917, kada je premješten u tabor Bobron u guberniji voroneškoj, gdje je ostao do marta 1918. Do boljševičkog prevrata je dobivao kadetsku plaću no iza prevrata je bila obustavljena plaća, pa je sa nekoliko Čeha i Poljaka sastavio pjevačku družinu, s kojom je davao koncerte. U martu 1918. došao je u Moskvu, gdje je živio — 135 —