ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)

Strana - 408

dak tehnike. Uostalom, svi problemi ovdje izneseni zajednički su u većoj ili manjoj mjeri za sve arhive u svijetu. Teškoće u rješavanju svih ovdje postavljenih pitanja nesumnjivo su velike, no one ne smiju biti razlog odgađanja ovog tako važnog, upravo temeljnog pitanja arhivske službe, naše nauke i naše kulture uopće.Tri osnovna pitanja organizacione prirode — osiguranje financijskih sredstava, stvaranje kadra i osiguranje prostora moguće je riješiti angažiranjem zajedničkih snaga organa narodnih vlasti, uprava arhiva i Društva arhivskih radnika NR Hrvatske. Smatramo, da ovom pitanju treba pristupiti i pored nepostojanja republičkog zakona o arhivima i zakona o registraturama. Treba samo naći puta i načina, da se angažiraju vrhovni republički organi vlasti i da oni svojim autoritetom pomognu, kako bi se ovo vitalno pitanje moglo što prije i što povoljnije pozitivno riješiti. Kada budemo jednom imali dobro razvijenu mrežu arhiva i kada ona bude dobro funkcionirala, onda će biti obuhvaćeno čitavo područje naše republike čvrstom organizacijom u pogledu zaštite i osiguranja cjelokupnog pisanog gradiva u Hrvatskoj. I kada riješimo ovo pitanje, dobit ćemo solidnu bazu, na kojoj ćemo moći dalje graditi zgradu našega arhivstva, a mjesne narodne vlasti pokazat će tada više razumijevanja za arhivsku službu, nego što je to bio do sada slučaj, te će se s više respekta pridržavati arhivskih zakonskih propisa. Pred arhivske radnike Hrvatske postavljaju se dakle brojni i složeni zadaci. Pored izrazito organizacionih problema, kao što su smišljeno i sistematsko prikupljanje, smještaj i vršenje nadzora nad arhivskom građom, čitav niz teoretskih i praktičnih pitanja čeka na svoje riješenje, a sva ona imaju za cilj da osiguraju punu zaštitu arhivske građe i da je učine pristupačnom potrebama nauke i javnog života uopće. A bez arhivske mreže ne će naše arhivstvo moći riješiti svoje zadatke. Naše arhivsko pitanje ne može biti, kao što je bilo u nedavnoj prošlosti, prepušteno brizi i zalaganju rijetkih pojedinaca, jer je ono jedan od sastavnih dijelova naše kulture, stvar Čitave društvene zajednice. To ujedno znači, da će ubuduće za rješavanje složenih pitanja arhivske službe u Hrvatskoj trebati mnogo više kadrova, mnogo razvijenije djelatnosti, ali i mnogo jača materijalna osnova, koja će pružiti mogućnosti za ostvarenje svih onih zadataka, koji se pred naše arhivstvo postavljaju. U tom pravcu važnu ulogu ima odigrati i Društvo arhivskih radnika NR Hrvatske, koje kao član Saveza društava arhivskih radnika FNRJ ima usmjeriti svoj rad u pravcu demokratizacije na ovom području društvenog života. Ono ima uskladiti rad svih arhivskih ustanova u našoj narodnoj republici i istovremeno biti spona između organa državne vlasti i arhivskih ustanova; ono treba nadalje da zajedno s arhivskim društvima ostalih republika poveže u jednu cijelinu sva nastojanja i napore, koji se čine na tome sektoru društvenog života u novoj Jugoslaviji. A u tom smislu treba shvatiti i zaključak glavne godišnje skupštine Društva arhivskih radnika Narodne republike Hrvatske 1956., da će pokrenuti pitanje osnivanja izvjesnog broja arhivskih ustanova po našim znatnijim pokrajinskim kulturnim i privrednim centrima.