ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)

Strana - 254

stvar škakljiva, jer su i tamo Slaveni u velikom broju, a i radi njegova položaja. Ako smo čuli govora o Dalmaciji, tu su riječ bacali nemjerodavni i neodgovorni faktori. Potanko se i opet ispitivao o našim prilikama, te je naročito htio znati, kako stoje Hrvati prama Srbima, jer da je on čuo, da Hrvati ne bi rado došli skupa sa Srbima pod jedan krov. Na to smo ga, kao Hrvati, potanko uputili o velikoj duševnoj revoluciji, koja je u tom pogledu zadnji decenij prožela našu mlađu generaciju hrvatsku i srpsku u Vama, gospodine poslanice, tako dobro poznatoj, ideji narodnoga jedinstva. Priznato mu je, da ima Hrvata, ponajviše klerikalaca, koji u tome još otežu, kao što ima još i u Bosni muhamedanaca, koji se drže, da su oni neka druga narodnost, premda ni sami ne znaju koja. Ali to su sve manjine umjetno podržavane, a najbolji dokaz, da će iščeznuti jeste taj, da oni više omladine skoro niti nemaju. Na koncu nam je engleski poslanik zahvalio na posjetu i informacijama, te je obećao da će izvj(estiti) svoju vladu. BILJEŠKE (1) Između zagrada precrtano Supilovom rukom. (2) Šupilo, Trumbić i Meštrović posjetili su francuskog ambasadora Camilla Barrera 28. IX. 191-1., a ruskog ambasadora Anatola Nikolajeviča Krupenskog i britanskog ambasadora Jamesa Renneia Rodda 29. IX. 1914. Usporedi o tome podatke đra Milade Paulove u »Jugoslavenskom odboru« str. 13.—17. i podatke iznijete u mojoj raspravi »Šupilo u emigraciji«, Jadranski zbornik, 1956., str. 45.—50. (3) Između okruglih zagrada precrtano Supilovom rukom, a između kosih dodao S. D. 2 Bordeaux, 6. X. 1914. Frano Šupilo dru Anti Trumbiću o razgovoru s ruskim ambasadorom u Bordeauxu Aleksandrom Petrovičem Izvoljskim Pismo Kako sam Ti sinoć brzojavio, juče sam bio u Izvoljskoga. Razgovarali smo 2 ure. Potpuno naš čovjek! Naši su se nazori sasvim pokrivali. On reče, da će se svim silama boriti, da se na jugozapadu Balkana, i na Jadranskom moru stvori jedna velika država, koja bi imala zadaću jaka bedema budućoj provali germanstva na Adriju. O Kakvom tal/ijanskom/ presizanju ni čuti. Najviše, što bi im pustio Trst, ali sam ga brzo uvjerio, da Trst u Italiji ne bi do 10 god. bio ni grad, a zaleđe njegovo da je sve slavensko. Onda mi je pokazao jednu kartu sa budućim granicama. Na toj karti nije bilo Međumurje, nekih drugih krajeva slovenskih u Kor/uškoj/ i Štaj/erskoj/. Možeš mislit s kakvom sam mu snagom dokazivao, da su ti krajevi naši. Onda mi je dao, da precrtam — ali reče točno! koje su po mom znanju sjeverozapadne granice južnog slavenstva. Potegnuli crtu nad Celovcem i Marburgom,(l) onako kako je. I u onaj čas osjetih, da to nije igrarija, nego da se crta pred snagom i kompetentnim forumom. Vrlo smo lijepo prošli. On je išao onda u Delcasséa,(2) kojemu je sve govorio. Delcassé mi je poručio, da će me primiti kad dobije nešto više vremena za razgovor, jer sad je prenatrpan, pošto je polovina vlade s predsjednikom — 254 —