ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)

Strana - 605

u znaku decentralizacije ili dotadašnje centralizacije, hoće li se možda između njih tražiti najbolji srednji put, ili ne učinivši ništa prepustiti rješenje vremenu. Tolike godine postojanja posebne arhivske ustanove u Osijeku dale su i suviše iskustva te obvezale, da se iz stečenog iskustva izvedu zaključci, jer je ona uz Arhiv grada Zagreba i Arhiv grada Varaždina bila četvrta arhivska ustanova u sjevernoj Hrvatskoj, a jedna jedina, kod čijeg je osnutka sudjelovao Državni arhiv u Zagrebu. Mogao sam stoga na svom predavanju održanom 15. VI. 1956. u Varaždinu na Prvom savjetovanju arhivskih radnika NR Hrvatske objektivno i iz iskustva govoriti o razvoju osječke arhivske ustanove i arhivskoj službi u NR Hrvatskoj. Osvrnuvši se na centralizaciju i decentralizaciju dopustio sam, da bi svakako bilo najudobnije, ako bi sva arhivalija bila skupljena na jednom mjestu, pristupačnom svakom istraživaču, a napose onima, koji se profesionalno s njima bave ili bi se trebali baviti, ali gdje je kraj centralizaciji. Našao sam, da je u konkretnom slučaju jednostavnije Čitav predmet promotriti s obratnog gledišta: što je dobiveno osnivanjem Arhiva u Osijeku, odnosno što se s njegovim osnivanjem izgubilo? Već nepotpuni odgovor glasio bi: da u Osijeku nije osnovan Arhiv, propao bi najveći dio arhivalija, koja se nalaze u Arhivu, kao i onih, koja su pod njegovim nadzorom, jer iz jednog središnjeg mjesta nije moguće voditi neprekidnu borbu za spašavanje arhivalija na terenu. Središnjoj republičkoj arhivskoj ustanovi to ne bi mogla biti ni zadaća, u najboljem slučaju mogla bi ona raditi samo kampanjski. Postojanjem Arhiva van jednog središta i njegovom propagandom upoznate su s vrijednošću arhivalija najšire mase, a izvornom arhivskom gradom i podacima dobivenim u Arhivu služe se domaći istraživači povijesti, prestaje se s nekritičnim prepisivanjem zastarjelih podataka i ide se naprijed. Šteta od svega ovoga nije mogla nastati nikome, a najmanje drugoj kojoj arhivskoj ustanovi. Iz toga moglo se povući samo anticentralistički zaključak o neophodnosti decentralizacije. Samo kakve? Teoretski bilo je moguće osnivanje: 1. Privremenih spremišta, t. j. terenskih skladišta-magazina vođenih od delegiranih službenika centrale, koji se nalaze na vanjskom uredovanju. Prema tome bez svojeg djelokruga proračuna i podmlatka, s jednim zadatkom, da svojoj središnjici pribave što vrijedni ju arhivsku građu. 2. Podružnica ili ispostava središnje arhivske ustanove sa samostalnim djelokrugom, materijalnim sredstvima i podmlatkom, inače u najužoj tehničkoj i znanstvenoj vezi sa svojom maticom. Prednost toga bila bi koordinacija, omogućenje jedinstvene arhivske politike, ne bi postojala opasnost osnivanja arhiva ondje, gdje za njih nema svih preduvjeta. 3. Samostalnih arhivskih ustanova, potpune decentralizacije. Teoretski moglo bi kod toga biti više opasnosti nego li prednosti. Pretpostavivši, da će se ostvariti bezuvjetno potrebni uvjeti, bez kojih nema razloga za osnivanje arhiva, a to su dovoljna arhivska građa, odgovarajuće rukovodstvo i mogućnost korištenja arhivskom građom — ostaje uvijek opasnost padanja pod lokalne utjecaje i horizonte te ovisnost o njima, nestalnost materijalne fundacije, prepuštanje samih sebi. Korekcija toga bila bi osnivanje arhiva samo u jačim centrima i sa što širim teritorijalnim područjem, da se ne bi došlo do apsurda, kao što je nekada bilo s osnivanjem potpunih gimnazija po palankama. Odlučno odbacivši i pomisao raspravljanja o magaziniranju arhivske službe NR Hrvatske s opasnostima, da teme— 605 —