ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)

Strana - 578

Sovjetsko zakonodavstvo, naglašava îmtor, ne ograničava pravo vlasnike ličnih arhiva da prema svom nahođenju pohrane te svoje arhive i u drugim državnim ustanovama izvan spomenutog Centralnog arhiva; to ne protivuriječi principu državne centralizacije arhiva; a Glavna arhivska uprava vrši opću kontrolu i ima »metodsko rukovodstvo« nad cjelokupnom arhivskom građom, bez obzira u kojoj se državnoj ustanovi nalazi ta građa pohranjena. Navodeći primjere kako su neki važni fondovi pohranjeni izvan spomenutog Centralnog arhiva za književnost i umjetnost autor nabraja kako postoji npr. poseban: arhiv Puškina, pod upravom Instituta za rusku književnost Akad. nauka; muzej L. Tolstoja, pod upravom Instituta za svjetsku književnost »Maksim Gorki«, u kojem se nalazi i ostavština M. Gorkog; Državni muzej Majakovskog, i dr. Slično je i sa arhivima kompozitora Glinke, Rahman j ino va, Musorgskog, Cajkovskog i Skrjabina. Autor naglašava da je osobito veliki broj ličnih arhivskih fondova došao u državne ustanove u prvim godinama sovjetske vlasti, kada su mnogi vlasnici obiteljskih i drugih privatnih arhiva rado predavali te fondove na pohranu državnim ustanovama, i kada su stručnjaci tih ustanova (arhiva, biblioteka, muzeja, i si.) razvijali veću inicijativu i energiju u sabiranju tih ličnih fondova. ! U zaključku autor postavlja važno pitanje: kako je osigurano čuvanje vrijedne građe državnika i uopće javnih radnika, učenjaka, književnika i umjetnika, kad u sovjetskom zakonodavstvu nije predviđena obvezatna predaja te građe u državni arhiv? Odgovara na to pitanje (str. 154) ovako: »Sovjetsko zakonodavstvo o arhivima predviđa da se u sastav državnog arhivskog fonda uključe samo oni dokumentarni materijali, koji nastaju u toku djelatnosti državnih i društvenih radnika SSSR-a, učenjaka, tehničara, pisaca i umjetnika, istaknutih predstavnika socijalističkog rada, a koji materijali potpadaju »prema zakonski utvrđenom redu pod državnu kompetenciju.« Glavna arhivska uprava koja rukovodi arhivskom službom na čitavoj teritoriji SSSR-a raspolaže vrlo širokim ovlaštenjima, koja joj dozvoljavaju da preduzima odlučne mjere za zaštitu svih arhiva. Sovjetsko zakonodavstvo dalo joj je isključivo pravo u rješavanju pitanja o političkoj, praktičnoj i naučnoj vrijednosti materijala državnog arhivskog fonda. Bez pismene dozvole Glavne arhivske uprave i njezinih organa na terenu zabranjeno je »uništavanje bilo kakvih materijala (općih, tajnih, tehničkih i si.) državnog arhivskog fonda, kako u arhivu, tako i u procesu tekućeg rada ustanova, organizacija i poduzeća.« Prema zaključku Glavne arhivske uprave u sastav državnog arhivskog fonda uključuje se arhivska građa koja predstavlja ostavštinu bez naslijednika ili imovinu bez vlasnika, kao i konfiscirani dokumentarni materijali, koji su od naučnog ili praktičnog značenja. Savršeno je jasno, da u slučajevima ako vlasnici arhiva narušavaju sovjetsko zakonodavstvo o zaštiti arhiva i ako postoji opasnost propadanja arhiva, koji je priznat vrijednim s naučnog ili praktičnog stanovišta, da u tim slučajevima radi sigurnosti očuvanja takvog arhiva, arhivski organi SSSR-a mogu poduzeti sve potrebne mjere.« Na temelju svega toga autor (str. 154) smatra da: »Postojeće sovjetsko zakonodavstvo i konkretne mjere arhivskih organa i ostalih ustanova prema »privatnim arhivima« — arhivima bivših privatnovlasničkih poduzeća predrevolucionarne — 578 —