ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)

Strana - 560

honorarni inspektori? Zbog neefikasnosti prvih A. Lodolini, nadzornik Centralnih državnih arhiva, pledira za stvaranje lokalnih udruženja ili komisija sastavljenih od eksperata i učenjaka, koji bi poveli kampanju za evidenciju u lokalnim i privatnim arhivima. Država ne može stići na sve, potrebna je i pomoć svijesnih građana. Ta kolaboracija za biblioteke već postoji. Niccolô Rodolico na Trećem internacionalnom kongresu uputio je apel kongresistima, da se poduzmu mjere za zaštitu arhiva u vrijeme rata. Trebalo bi, da se pronađe neki znak za arhive, koji bi bio priznat od zaraćenih sila i koji bi štitio arhive isto onako, kako crveni križ štiti sanitetske objekte. Osim toga treba odustati od prakse, da se e.rhivsko blago pobijeđenoga proglašuje plijenom. Tako je arhivsko naslijeđe pobijeđene Njemačke u Drugom svjetskom ratu dobrim dijelom završilo kod pobjednika. Danas tko želi proučavati historiju Njemačke iza 1870., mora putovati u Ameriku, Rusiju i Englesku. n

) III. ŠKARTIRANJE GRAĐE Škartiranje je problem novog vremena. Najstariji reskript u Italiji o škartiranju je onaj napuljskog kralja Ferdinanda II. Bourbona od 7. XII. 1831. Najprije je trebalo sastaviti detaljan popis spisa proglašenih nekorisnima, koje je trebalo predati generalnom inspektoru napuljskog arhiva. *2) Nije manje skrupulozno postupala papinska vlada g. 1839. Stvar je bila povjerena posebnom kolegiju, odnosno ad hoc imenovanoj kongregaciji, sastavljenoj od predstavnika samih administracija, koji su morali referirati o preopterećenosti arhiva i mogućnosti rasterećenja. Bilo je časova masovnog uništavanja isprava. Tako je u Francuskoj revoluciji Bureau des triages des titres izgubio čitave serije. U Engleskoj je u 19. st. generalni direktor Državne riznice naredio uništenje mase »Exshequer of Recept«. Takvi slučajevi masovnog uništavanja poslužili su kao pouka drugim narodima ,da postupe opreznije. Pisac daje prikaz zakonskih mjera u vezi sa škartiranjem u raznim državama te se posebno zaustavlja na zakonodavstvu u Italiji. Sam taj prikaz svjedoči kako se je često znalo postupiti neoprezno i uništiti historijski važno blago. Shvaćanje škartiranja. Dva suprotna mišljenja. a) holandski arhivisti Müller, Feit, Fruin s Talijanom Francescom Bonainijem odbijaju svaku mogućnost škartiranja originala, jer je štetno. b) Englez Hilary Jenkinson dopušta škartiranje iz praktičnih razloga, jer bi preuzimanje dokumenata s vremenom

N otežalo konsultaciju. U gotovo svim zemljama prevladala je srednja linija. Javni arhivi ne smiju postati »groblja papira za otpad« (»cimiteri di carta«), nego permanentni trezori historijski vrijednih isprava. Zato treba postupiti oprezno. Zakonodavstva u većini zemalja nisu smatrala za potrebno dati opća pravila o vriiednosti pojedinih kategorija spisa, nego su postavili kautivne mjere. Sud o tome prepušten je stručnjacima. Stvar je vrlo teška, jer se radi o tome, da se izreče sud o beskorisnosti starih i novih spisa, t. j. zanijekati im historijsko — juridičku vrijednost. Zato arhivist kao član tehničke komisije za škartiranje mora ne samo posjedovati veliko iskustvo u toj stvari, nego mora duboko poznavati i juridičko administrativni sistem, koji predstavljaju sami spisi i zahtjeve i metode historiografije. Pisac tretira pitanje vremena, kada — 560 —