ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)

Strana - 49

socijalističkog radništva Hrvatske i Slavonije, pošto na prošlu predstavku kr. zemaljska vlada nije učinila ništa u pogledu prava sastajanja, ponovo se obraća na narodno predstavništvo, da mu iznese i predoči svoje tegobe i zatraži lijeka i načina, kako da se njegovim nevoljama doskoči. Radništvo je u Hrvatskoj i Slavoniji usuprot velikih parola o samoodređenju naroda i demokratizaciji države, koje se danas u svijet bacaju sa svih vladinih stolica u Austro-Ugarskoj, faktično stavljeno izvan zakona, bez ikakvih političkih prava i mogućnosti, da traži putem političke reprezentacije obranu svojih interesa. Dugotrajni rat navalio je na pleća proletarijata upravo preogromne terete, koji se osobito teško očituju u silnom porastu cijena životnih namirnica. Plaće radničke ne dostaju niti za pokriće najnužnijih potreba. Odjelo i obuću je upravo nemoguće nabaviti. Čitava radnička plaća ne dostaje za jedan jedini par cipela. Za jedno obično i loše odijelo treba dati zaradu i tri do četiri mjeseca. I to sve u času, kad ta zarada ne dostaje niti za najnužniju oskudnu potrebu i mršavu prehranu jedne radničke obitelji, za redovito nezdravi i prenapunjeni stan. Radništvu je ova bijeda došla do grla i ne može ju više snašati. U radničkim redovima raste uzrujanost i očajanje. I to tim više, što slično raspoloženje vlada u Ugarskoj i u Austriji. Pa ipak ima jedna razlika. U Ugarskoj, u susjednoj Kranjskoj, pa čak i u Bosni i Hercegovini može radništvo obdržavati svoje skupštine, može pretresati javno i slobodno razna politička pitanja, može raspravljati o miru i o mirovnim ciljevima. Samo je Hrvatska i Slavonija jedina iznimka u čitavoj monarhiji. Jedino narodu ove zemlje ne nataknuta brnjica na usta još od prvih dana rata, i u čitavoj zemlji se ne može držati jedna jedina politička skupština. Tako je narod u Hrvatskoj i Slavoniji jedini u čitavoj Evropi, koji mora da snaša ovakovo sramotno bespravlje u isti čas, kada diplomacija Austro-Ugarske govori o nekakovom ustavu, te ustavnosti i samoodređenju naroda. Ovakovo stanje više ne može i ne smije da bude. U ime organizovanog radništva, koje nestrpljivo gleda u Visoki sabor podižemo svoj glas i prosvjedujemo protiv ovog ropskog položaja u kojem se nalazi čitav naš narod, pa tražimo, da se jednom dokine nesnosno skrbništvo nad narodnim masama. Obraćamo se stoga na Visoki sabor sa molbom, da pozove vladu, da dokine naredbu, kojom je u Hrvatskoj i Slavoniji suspendirano pravo sastajanja i slobode političke koalicije. U dobu, kad se kod nas toliko govori o demokratizaciji države, u času kad široke pučke mase moraju da neizrecivo trpe i stradaju radi posljedica rata, dužnost je sabora, koji je prihvatio opće pravo glasa jednodušno i jednoglasno, da isto tako jednodušno i jednoglasno podigne svoj prosvjed protiv ove samovoljne i nepotrebne političke represalije kojom se ogorčenje samo još povećava i zatvaraju svi ventili, kojima bi se moglo snašati ovo neizrecivo i tužno stradanje i umiranje. Gospodo zastupnici! Sjetite se, da su vani izvan sabora i vladinih palača nezadovoljne, gladne, gole i bose narodne mase! U Zagrebu, veljače 1918. Gejza Brudnjak Sima Kotur